Deset zapovijedi opuštenog mira Ivana XXIII. Novo!
0 preuzimanja
1. Samo danas trudit ću se proživjeti dan ne želeći riješiti probleme svoga života odjednom. 2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama. 3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom. 4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama. 5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše. 6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem. 7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti. 8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost. 9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se obrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu. 10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život. (Ivan XXIII.)
| Pregleda: | 1723 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su išli pustinjom. Putem su se porječkali i prvi je udario drugoga.
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens