Magarčić stolara Josipa
Siromašni stolar Josip pošao na sajam jer je morao kupiti kojekakvih sitnica za dom i radionicu. Dugo je obilazio, jer je novca imao malo, a stvari - i one najjednostavnije - ipak je trebalo platiti. Kad je bilo vrijeme ručku, pojeo je jednu lepinju koju je Marija ispekla u pepelu, i jednu jabuku. U gostionicu nije ulazio, jedno što mu se nije dalo miješati s trgovcima i mušterijama, a drugo što još uvijek nije bio ništa kupio, pa nije mogao znati koliko bi novca smio potrošiti za objed. Uostalom, Josip je rijetko pio vina. Navikao je na čistu vodu s izvora.
Zatim je nastavio obilaziti sajmište, među ljudima koji su prodavali i kupovali. Bilo je tu skupocjenih vrčeva i ćupova, šarenih tkanina, meda i masla, mirisa i različitog voća. Hodajući tako, opazi Josip kako mu ususret dolazi bijedan magarčić, siv, mršav, sitan, nemoćno izmičući batinama krupnog trgovca. Josipu se magarčić odmah sažalio. Na mršavu vratu visjela mu je krupna dobra glava, a na leđima se crvenili tragovi od batina, krvave pruge koje su se baš iznad vrata križale, kao da je bijednu životinju netko označio znakom križa.
Josip nije bio kanio kupovati nikakve životinje, ali sad je naglo odlučio pokušati: - Prodajete li ovo magare? - zapita on grubijana koji je još mahao kvrgavom batinom. Ovaj odgovori: - Dao bih ga za sitniš, samo da ga se riješim. Josip odmah plati, obujmi magarčića oko vrata i šapne mu u uho: - Hajdemo, jadniče moj, kući. Marija će ti se obradovati.
Magarčić nije mogao vjerovati očima ni ušima. Njegov dotadašnji gospodar više ga ne tuče niti psuje na njega, a novi gospodar nježno ga miluje po vratu i šapće mu u uho, kao što ga je nekada davno milovala njegova majka magarica. I magarac odmah poslušno pođe za čovjekom.
- Gle gada magarećeg - čudio se onaj što ga je prodao - bolje sluša njegovo šaputanje nego moju
batinu. Pravi magarac!
A magarac je zaista bio pravi pravcati magarac, samo što njegov bivši gospodar nije bio dobar čovjek. Sad je magarac došao o u ruke dobromu čovjeku. I hodao je s Josipom prema maloj
bijeloj kućici na rubu gradića Nazareta. Putem mu je Josip tepao: - Znaš, lijepo je živjeti i trpjeti
uz nju. U njezinim je očima mir, iz njih zrcali cijelo nebo…
Nato je magarčić strignuo ušima i podigao otežale kapke, čak je i klimnuo glavom, tako da je Josip zaista mogao pomisliti da ga životinja razumije. I pripovijedao je dalje: - Znaš, ja ti imam malu radionicu, puna je svježeg mirisa strugotine koja frca ispod moje blanje. U jednom kutu ogradit ću ležaj. Naći ćemo ti nešto za jelo. Ne mogu ti obećati da ćeš uvijek biti sasvim sit, ali tući te neću! Bit ćemo mi dobri prijatelji.
I sve je bilo kako je Josip obećao, ali - nisu dugo ostali u Nazaretu. Nešto se iznenada dogodilo, Josip je s Marijom morao na put. Putovali su dugo, čak do Betlehema. A tamo u Betlehemu nije za njih bilo ni bijele kućice, ni tople radionice, da magarčić otpočine u kutu na svježim strugotinama. Morali su svi zajedno u neku mračnu špilju. Ni ta nije bila slobodan, u njoj je živio neki veliki dobroćudni vol. Ali taj je mirno preživao i ničim nije pokazivao da su mu gosti neugodni. Vidjevši magarčića, vol se obradova društvu, približi mu se i upita ga: - Hej, prijatelju, odakle dolazite? - Čak iz Nazareta - reče tiho magarčić.
Vol nikad nije bio u Nazaretu, volovi ne putuju daleko, oni se vrte oko svoga sela, orući i vukući
kola. Zato je pitao: - To mora biti negdje daleko? - Da samo znaš koliko je daleko! Gotovo na
kraju svijeta. Kako sam umoran! Ali sam i sretan.
Volu se nikad nije dogodilo da je bio sretan i umoran. Jer, kad je bio najumorniji pa bi pokušao zastajati, dobivao je batine. Zato je sjećanje na umor za njega bilo sasvim neugodno. - Umoran si, veliš - reče on magarčiću. - Znači da ni tvoj gospodar nije dobar. Svi su takvi. Samo nas ganjaju!
- Ne, ne! - usprotivio se magarčić. - Moj je gospodar najbolji na svijetu. I on je sada umorniji od mene, jer putem nije jahao, nego je hodao koliko i ja. I mora biti umorniji od mene, jer on je samo čovjek, a ne magarac kao ja. - Čudak neki, zašto nije jahao? - pitao se vol. - pa vas magarce ljudi i drže uglavnom zato da bi na vama jahali.
- Jahala je na meni Marija, mlada gospodarica. Ona uopće ne bi mogla hodati. Jer ona nije sama.
Nosi dijete. Skoro će ga roditi. Jedva čekao da vidim hoće li biti dječak ili djevojčica. Josip i
Marija cijelim su putem međusobno razgovarali o dječaku, ali ja znam da to nitko ne zna unaprijed… - zapričao se magarčić.
Vol ga prekinu: - Poslije ćeš mi sve ispripovjediti, sad jedi. Podijelit ćemo moj obrok sijena. Ali,
što se to događa? - trgnu se naglo i pogleda iz špilje na livadu. - Zar ste vi pod špiljom zapalili
tako veliku vatru?
Magarčić je pogledao i viknuo: - Ne, to nije zublja, nego nekakva velika zvijezda! Gledaj, spustila se i ide za Marijom, mojom gospodaricom! O, čuješ li pjevanje?!
Vol je rekao: - To nisu obični ljudi! Zvijezde im se klanjaju…
- Uvijek sam znao da nisu obični ljudi - složio se magarčić. - Josip je najbolji čovjek na svijetu, a
Marija je tako dobra… Slušaj, plače dijete!
Okrenuli su glave prema Mariji, a ona je već u naručju držala dječačića. Dijete je zaplakalo. Bilo mu je hladno, jer vatra koju je Josip uspio naložiti od nekih suharaka više je dimila nego gorjela.
Vol je bio snalažljiv. Pozvao je magarca da svojim toplim dahom griju male ručice i nožice Dječaka. Marija je bila vrlo zahvalna, pomilovala ih je po njuškama. Vol samo što se nije rastopio od miline…
- Blago tebi, magarčiću, ti ćeš nositi na svojim leđima ovu divnu ženu i ovo slatko dijete! Sad
razumijem da možeš biti u isti mah i umoran i sretan.
Magarac nije mogao ništa odgovoriti. Činilo mu se da mu srce tuče u samom grlu. Nešto ga je počelo gušiti, i dogodilo se nešto što mu se nije dogodilo ni kad je dobivao najteže batine, njegove su se velike oči ispunile suzama. Radosnicama.
Josip mu položi ruku na glavu i reče: - Vidiš, magarčiću, rodio se Bog! Ti i ja bit ćemo mu sluge.
MAK, prosinac 1968.
Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš, pozdravi čak i stranca na osamljenom mjestu.
Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome.