Iz Brianova dnevnika Novo!
0 preuzimanja
U nekom stanju između jave i sna našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog kartotečnim ormarima. Ti su me kartotečni ormari podsjećali na one u knjižarama, koji sadrže sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari, koji su sezali od poda do stropa i sdesna nalijevo dokle god je dosizao pogled, ti kartotečni ormari imali su na sebi sasvim drukčije natpise. Kada sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac s natpisom 'Ljudi koje sam volio'. Otvorio sam ga i počeo prelistavati kartice. Šokiran činjenicom da mi je poznato svako ime, opet sam brzo zatvorio pretinac. I najednom sam točno znao gdje sam, a da mi to nitko nije rekao. Beživotna soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost mojega života. Svaki trenutak mojega života bio je točno zabilježen. I velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikada ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimali su me čuđenje i radoznalost pomiješani sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa čak i gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija sve do neobičnih poput 'Knjige koje sam pročitao', 'Laži koje sam izrekao', 'Utjeha koju sam pružio', 'Ružne riječi upućene braći i sestrama' ili 'Vicevi kojima sam se smijao'. Neki su bili tako točno zapisani da sam se gotovo nasmijao. Drugima se nisam baš mogao smijati: 'Stvari koje sam napravio u ljutnji', 'Proklinjanja roditelja u mislima'.
Nisam se prestao čuditi sadržaju. Često je bilo mnogo više kartica na jednu temu nego što sam strahovao. Ponekad manje nego što sam se nadao. Zapravo me zapanjila količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće ili milijune kartica ispisao u 17 godina svojega života? No svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Kada sam izvukao pretinac s natpisom 'Glazba koju sam slušao', ustanovio sam da su ormari rasli kako bi mogli primiti sav sadržaj. Kartice su bile precizno složene, pa ipak ni nakon mnogo metara nisam stigao do kraja pretinca. Posramljeno sam odustao. Manje zbog kvalitete glazbe, već mnogo više zbog sulude količine vremena koju sam potrošio na slušanje glazbe.
Stigavši do pretinca s natpisom 'Požudne misli', osjetio sam drhtaj kroz cijelo tijelo. Izvukao sam pretinac samo nekoliko centimetara kako bih izvukao karticu. Nisam želio znati koliko je zapravo velik. Prestrašio me detaljno zapisan sadržaj. Osjetio sam slabost uvjerivši se da su i takvi trenuci pohranjeni. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa. Donio sam odluku. 'Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko nikada ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!'
Jako uzbuđen, izvukao sam pretinac iz ormara. Morao sam ga isprazniti i uništiti kartice. Iako sam uhvatio pretinac za kraj i bacio ga na pod, morao sam ustanoviti da iz njega nije ispala nijedna kartica. Bio sam očajan jer je i moj pokušaj da ih poderem ostao bezuspješan. Utučen i potpuno bespomoćan ugurao sam pretinac natrag na njegovo mjesto. Naslonivši se čelom na ormar, duboko sam uzdahnuo obuzet samosažaljenjem.
A onda sam ga ugledao. Pretinac je nosio natpis 'Ljudi kojima sam prenio evanđelje'. Ručka je bila svjetlija od ostalih - skoro nekorištena. Povukao sam ručku i u ruke mi je pala kutijica, dugačka ni deset centimetara. Kartice koje je sadržavala mogao sam odbrojiti jednom rukom. I onda su mi nadošle suze. Počeo sam plakati. Jecaji su bili tako duboki da mi je cijelo tijelo drhtalo do boli. Pao sam na koljena i plakao. Jecao sam, duboko postiđen onime što sam vidio. "Nitko ne smije saznati za tu sobu. Moram je zatvoriti i sakriti ključ", rekao sam.
Tada sam, uplakanih očiju, pogledao gore. Ugledao sam Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo ne On. Ne ovdje. Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao podnijeti iščekivanje njegove reakcije. U kratkim trenucima, dok sam ga gledao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srcu. Intuitivno je prišao najgorem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i sažalno me gledao s druge strane sobe. Bilo je to sažaljenje, ali ono me nije razbjesnilo. Sagnuo sam glavu, sakrio lice u ruke i ponovno zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni riječ. Samo je sa mnom plakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega. 'Ne!' povikao sam i potrčao prema njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je: 'Ne, ne!', dok sam mu uzimao karticu iz ruke. Njegovo ime nije smjelo stajati na tim karticama.
No ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime 'ISUS' prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i počeo potpisivati sve kartice. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to mogao učiniti tako brzo, ali u sljedećem trenutku, činilo mi se, čuo sam kako zatvara zadnji ormar i vraća se k meni.
Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: 'SVRŠENO JE'.
(Brian Keith Moore)
Sedamnaestogodišnji Brian Moore imao je vrlo malo vremena napisati tekst koji je trebao poslužiti kao podloga za razgovor u učeničkoj molitvenoj skupini. Brian je umro svega nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, na putu kući od prijatelja. Obitelj Moor uokvirila je taj tekst i objesila ga među obiteljske fotografije. Brianova je majka rekla: 'Mislim da ga je Bog iskoristio da bi dao važnu izjavu. Mislim da je dobro što smo našli tu izjavu i objavili je.' Ona i njezin muž žele mnogima objaviti sinovljev pogleda na život nakon njegove smrti.
| Pregleda: | 3324 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Da je oko prozor duše i da na njega puno dobra i zla može ući u čovjeka.
Na oči je Bog stavio kapke da ih čuvaju od prašine, tekućine i udaraca.
Jukiki je od ranog jutra sve pošlo naopako. Otišla je u kupaonicu, nasapunala se od glave do pete i ušla u lijepu drvenu kadu. Pri tom joj se okliznuo sapun i pao u vruću vodu a da to nije ni primijetila. Bio je to novi komad sapuna, lijep i okrugao kao pun Mjesec. Za nekoliko sati, međutim, postao je sasvim tanak i blijed. Jukiko je otišla u školu. Majka je opazila sapun i, kad se Jukiko vratila popodne iz škole, prigovorila joj je za sapun: "Jukiko, zašto si ostavila sapun u vodi? Zar zaista ne možeš paziti?"
Jukiko obori glavu. Žao joj je i stoga je žalosna. Brat Matsuo je u vrtu, igra se papirnatom lopticom. Trči amo-tamo. Jukiko bi se također htjela igrati da zaboravi žalost. Ona bi se igrala svojom lijepom drvenom lutkom. Lutka se zove Kokeši. Kad joj se zakrene glavom, Kokeši plače kao živo dijete. Ali Jukiko mora ostati u kuhinji i pomagati majci. Majka je pripremila tri pladnja: jedan za Matsua, jedan za Jukiko i jedan za sebe. Na pladnjevima je bilo mnogo malih šalica: za rižu, za povrće, za ribu... Osim toga, svatko dobije po šalicu čaja. "Jukiko", reče majka, "kako je bilo u školi?" "Učiteljica nam je čitala priču o zmiji, zmaju i sasvim malom mišu. Hoćeš li da ti pričam?" "Ne sada. A kako je bilo s računanjem?" Jukiko je u ruci držala šalicu čaja. Pila je malim gutljajima. "Jukiko, kako je bilo s računanjem?" Jukiko gleda samo u svoj čaj, ne u majku, i ostaje bez riječi. "Dakle, nisi znala računati", kaže majka, "stidi se, Jukiko!"
Šalica se našla na podu, razbijena. Jukiko ju je ispustila iz ruku. Majka je tresla glavom: jutros sapun, zatim računanje, sada pak šalica za čaj. Danas je nešto loše s Jukikom. Jukiko plače. Danas je uistinu žalostan dan. Polako je počela skupljati krhotine šalice. Zna dobro da je već čeka kazna. Kakva kazna? Matsuo će vjerojatno s majkom poći u kupovinu. Vozit će se liftom i gledati prekrasne igračke. Jukiko će morati ostati kod kuće. Tako će joj dan biti još žalosniji. "Piši svoju zadaću iz matematike", reče majka. "Kad budeš gotova, možeš izaći i igrati se." Majka je otišla i s njom Matsuo. Jukiko je počela računati: 4+7+5+6= ... Kako je to teško! Koliko je 4+7, i još k tome 5+6?
Tada se sjeti. Posjetit će Kukuza Tsumi. On je slikar. U svojoj radionici boji velike i male ormariće pa ih prodaje. Stanuje na kraju ulice u maloj drvenoj kućici s kulisama od papira. Čim Jukiko napiše zadaću, poći će Kukuzu Tsumi. Još nikad nije tako brzo napisala zadaću: 4+7=11, 11+5=16. Pa to je sasvim lako! 16+6=22. Već je gotova! Brzo skoči u svoje drvene sandale i ulicom otrči do kuće Kukuza Tsumi. Pred njegovim se vratima izvuče iz svojih drvenih sandala (u Japanu se smije u stan samo u čarapama!), tiho odškrinu vrata i kroz pukotinu rekne: "Ja sam, Jukiko." "Samo naprijed", reče joj slikar. "Kako si, Jukiko?" "Hvala. Danas mi je žalostan dan." "Tako?" - klimnuo je slikar. "Ako je dan žalostan, mogli bismo žalost otjerati kojom čarolijom. Jukiko je to jedva dočekala. Ništa ljepše nego kad Kukuzo počne čarati. On spremi svoje kutije i kutijice, odmota dugačak smotak papira umoči kist u boju. "Počnimo! Što želiš?" "Želim jednu princezu. Ona je vrlo lijepa i ima haljinu s dugim rukavima i širokim pojasom." "Sviđa li ti se?" - pitao je slikar kad je nacrtao princezu. "Da. Ona stoji kraj jezera." Slikar dočara jezero s visokim šašem kraj obale. Na jezeru dvije patke. Narisao je i veliku žutu peruniku, jer je Jukiko i to zaželjela. "Može li princeza imati lepezu?" - upita Jukiko. I već je princeza držala u ruci prekrasnu lepezu. "Može li princeza nešto zapjevati?" - upita Jukiko. "Ali, pjesmu ne mogu narisati", odgovori Kukuzo. Ipak zapita: "Kakvu pjesmu?" Jukiko ne zna ni sama. U toj se pjesmi spominje neki princ koji stanuje negdje daleko na drugoj strani jezera. To je vrlo lijepa i žalosna pjesma. "Hoćemo li dočarati princa?"- pita slikar. "Ili možda stanuje daleko da se ne može vidjeti?" "On se ne može vidjeti", odvrati Jukiko. "No ptica leti preko jezera i princezi nosi pozdrav od princa." Kukuzo dočara pticu, ali i drvo s granama sve do vode. "Jesmo li gotovi, ili još nešto nedostaje?" - pita slikar. Jukiko gleda sliku. Nešto joj nedostaje. "Nema Fudžijame." (Fudžijama je visoka planina u Japanu, koju Japanci veoma vole.) 
"Hoćeš li mi nacrtati Fudžijamu?" - moli Jukiko. "Ne! Fudžijamu slikam svaki dan na svojim kutijama. Nju ne želim narisati za tebe." Tada slikar pruži Jukiki kist i ona počne risati Fudžijamu, visoku planinu s malo snijega na vrhu. "Dobro si napravila", pohvali je slikar. "Jesi li još žalosna?" Jukiko malo razmisli. "Ne, nisam više. Smijem li zadržati sliku i pokazati je bratu?" "Smiješ. I opet dođi kad budeš žalosna." "Vjerojatno ću opet uskoro biti žalosna", odvrati Jukiko. Kukuzo Tsumi smota sliku, Jukiko mu se nakloni, uzme sliku, izađe iz kuće, ponovno kliznu u svoje drvene sandale i pođe kući. Brzo je skakutala, a drvene su sandale zvonile po kamenom pločniku. Majka i Matsuo već su bili kod kuće. U trgovini su kupili novi sapun koji je bio žut i okrugao poput Mjeseca. Ni majka nije bila ljuta. Sliku koju je Jukiko donijela majka je objesila na zid sobe. "Slika je lijepa. I princeza je lijepa", tako je mislio Matsuo. "Ali lijepa je i planina Fudžijama", dodala je majka. Jukiko je bila radosna.
Mira Lobe - "Pričajte"