Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu.Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je.Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao.Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!Tako je i s mnogim ljudima. U duši svakog čovjeka nalazi se ruža.Mnogi ljudi kad pogledaju u sebe vide samo trnje - vlastite nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih.Nikad ne realiziraju svoje potencijale koje im je Bog dao.Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši.Netko im drugi mora pomoći - pronaći je.Pomogneš li nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje.I cvjetat će uvijek... iznova...
Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada. Prorok je vikao i vikao i poprilično mnoštvo je dolazilo čuti ga, iako više iz radoznalosti nego li zbog istinskoga zanimanja.