U potrazi za pravdom - priča Novo!

Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.

Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.

Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.

Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.

Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.

Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.

Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.

prema: www.fizzit.net

Neki čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i rascvalo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se pored zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili pak svirati frulu.

- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi. - Nisam li bogat? - mislio je on sam. Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori. - Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece? Bog samo reče: - Uđi! U velikoj je kući pjevao zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!

Drugi čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da sve to prihvate. - Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamen ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu i oči bile potpuno zaposlene. Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori. - Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek. - Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata! Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi: - Što ću ja ovdje, zapravo? - Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo. U velikoj kući pjevao je zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA! Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu. Ne shvaća je ni danas.