Paun i vrana - priča o sreći Novo!
0 preuzimanja
Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“. „Ti si sigurno najsretnija ptica na svijetu." reče mu.
"I ja sam tako mislio dok nisam vidio papigu", odgovori labud "ona ima dvije boje i stvarno je prelijepa. Mislim da je papiga najsretnija ptica ikad stvorena". Vrana nađe papigu koja joj je objasnila "Ja sam živjela vrlo sretnim životom dok nisam ugledala pauna. Ja imam samo dvije boje dok paun ima mnogo boja". Vrana posjeti pauna u zoološkom vrtu i vidje tisuće ljudi koji se skupljaju i dive njegovoj ljepoti. Kada su ljudi otišli, vrana se približi paunu. "Dragi paune" reče "ti si tako predivan. Svakog dana tisuće ljudi te dolaze vidjeti. Kad mene vide, odmah me tjeraju od sebe. Ja mislim da si ti najsretnija ptica na svijetu". Paun odgovori "Ja sam uvijek mislio da sam najljepša i najsretnija ptica na svijetu. Ali zbog moje ljepote sam zarobljen u zoološkom. Promatrao sam zoološki vrt puno puta i primjetio da je vrana jedina ptica koja nije u kavezu. Tako da već neko vrijeme razmišljam o tome kako bih bio sretan da sam vrana jer bih mogao letjeti gdje želim".
Pouka priče: Naučimo biti sretni s onim što imamo, jer čovjek koji je zadovoljan s onim što ima najsretniji je čovjek na svijetu.
| Pregleda: | 1188 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 26. 03. 2020. |
Slični dokumenti
Zapovjednik i prvi časnik su na terenu. Rastvorili su vreće i spremaju se na spavanje, kad li će časnik: - Gospodine, pogledajte prema gore i recite što vidite
Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)