Upitnik - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Bio je jednom jedan drag upitnik, i kao svi upitnici zračio je oštoumnošću. Posljednih dana hodao je uokolo rastresen, potišten, razočaran i pun tjeskobe. Svi su ga izbjegavali. Radije su se družili s njegovim krvnim neprijateljem, uskličnikom i vikali: Naprijed! Stani! Kreći! Makni se! Uskličnik je ohol, a danas oholi vladaju svijetom. Na ulici, gdje se upitnik nekad ponosno pojavljivao, nitko više nije pitao: Kako si? Umesto toga vikalo se: Halo! Zdravo! Nitko više nije zaustavljao auto, otvarao prozor i pitao: Molim vas, mogu li ovom cestom do stadiona? Ljudi se danas u automobilima služe uređajima za navođenje koji daju jasne upute: Za deset minuta skrenite lijevo! Umoran od lutanja, svratio je u neku obitelj. Djeca su oduvijek voljela upitnike. No i tamo je zatekao mladića koji je cijeli dan s ocem razgovarao pod uskličnicima: Ti me ne slušaš! Svega mi je dosta, odlazim! Nije me briga što ti misliš, ovdje sam ja glavni! Otac je ostao iscrpljen i tužan, a sin potišten i ljutit. Obojica su jako trpjela jer nema ništa gore nego kad su ljudi fizički blizu, a duhovno tako daleko. Upitnik se smjestio ispod lustera očekujući priliku da stupi u akciju. Ogorčen i stisnutih šaka, otac je bio spreman na udarac, ali iz njegovih je usta krenula rečenica: Što ti misliš? To je i njega začudilo. Sin je iznenađeno šutio. Stvarno ti je stalo do moga mišljenja? Otac kimnu glavom. Počeli su razgovarati. Na kraju su gotovo istodobno rekli: Još uvijek me voliš? Upitnik je presretan poskakivao ispod lustera. Biblija je puna upitnika: Adame, gdje si?, Kajine, gdje je tvoj brat?, Hoćete li i vi otići?, Petre ljubiš li me? Upitnik nije ohol i osoran, on poštuje tuđu slobodu i odgovornost.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 3818 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Gotovo je uvijek izgledao zabrinuto. Brinuo je o svemu: o djeci, poslu, ženi, zdravlju...