Prvi školski dan Novo!
0 preuzimanja
Nije lako krenuti u školu prvi dan. Nakon uživanja neograničene slobode treba se pokoravati školskoj disciplini. A vjerujte to uopće nije lako.
Kad mi je bilo šest godina, odlučio sam ne ići u školu. Nije tu koristilo ni nagovaranje oca ni molbe majke. O školi jednostavno nisam htio ni čuti. „Sva će ti djeca zavidjeti kad vide tvoju krasnu torbu i nove hlače“, rekao je otac, a majka je odlučila ispeći tortu za nagradu kad se vratim kući. Mene ipak sve to skupa nije zanimalo. U školi sam morao slušati i raditi što drugi hoće, a ja to nisam htio. Jednog je dana, na nagovor moga oca, u kuću došla učiteljica. Bilo mi je to stvarno smiješno – kao da ću ja ikada ići u školu. „Tako se radujem što ćeš svaki dan dolaziti k meni. Ti si poslušan i sigurna sam da ćeš biti jedan od najboljih učenika“ – rekla je pogledavši me s osmjehom. Otac i majka gledali su me zabrinuto. Učiteljica je bila mlada i vesela i nimalo nalik onome kako sam je ja zamišljao i kako su mi pričali stariji prijatelji iz ulice. Pomislio sam: „Pokušat ću. Eto pokušat ću ići u školu pa što bude.“
No ubrzo je došla jesen, a mene je volja za školom posve prošla. Roditelji su me jedva istjerali iz kuće. Majka me odvela u školu. Cijelim sam putem plakao i nezaustavljivo jecao. Kad sam stigao pred školu prestao sam plakati da mi se druga djeca ne bi rugala, ali oči su mi bile crvene od suza i nisam mogao zaustaviti jecanje. U školskom dvorištu bilo je puno djece sa svojim mamama ili tatama. Bio je tu i susjedov Ivan i blizanci gospođe koja radi u trgovini i mnoga druga djeca. Dok sam promatrao djecu i školsku zgradu, došla je učiteljica i rekla: „Djeco, sad ćemo svi u učionicu.“ Te su me njezine riječi tako potresle da mi je u trenutku srce prestalo kucati. Počeo sam opet plakati i tako sam se drečao da su i druga djeca počela gubiti volju za školom. Za mamu sam se doslovno prilijepio i nisam se dao odvojiti od nje.
Učiteljica me je pokušala nagovoriti lijepim riječima, nudila mi je bombone i čokoladice, rekla je da mogu ponijeti i svoju najdražu i gračku i kako sva druga djeca idu… ali bilo je uzalud. Nakon nekog vremena majka me odvela kući. Bila je već jako ljuta. Kad smo došli kući i otac me ugledao i shvatio što se dogodilo i da sam došao ranije od sve druge djece, pogledao me ozbiljno i rekao: „Pa ti uopće ne moraš ići u školu. Možeš ostati kod kuće i biti pravi glupi dječak.“
Nakon nekoliko sati, kad sam se smirio, u ušima su mi odzvanjale riječi „glupi dječak“, „glupi dječak“, „glupi dječak“. Ali ja ne želim biti glup. Razmišljao sam. Hoće li me moji prijatelji iz ulice i dalje smatrati prijateljem. Hoće li prihvaćati i moje prijedloge za igru? Što će misliti o meni? Možda još nije sve propalo? Nisam mogao više izdržati. Otišao sam majci i odlučno rekao: „Sutra idem u školu!“ Stvarno?“, upitala je mama sva radosna. „Da, idem jer ne želim biti glupi dječak" odgovorio sam mirno.
Što sam rekao, to sam i učinio. Sutradan poslije ručka otišao sam k susjedovu Ivanu da idemo zajedno u školu. On je razrogačio oči i gledao me s nevjericom jer je vidio moje jučerašnje ispade pred školom.
Krenuli smo i što smo se više približavali školi u meni je više rastao ponos. Osjećao sam se tako hrabro i tako važno. Idem u školu i neću biti glupi dječak.
I učiteljica me je gledala začuđeno kad me je vidjela kao mirno ulazim u razred. Učenici, kako oni koji su me od ranije poznavali tako i oni koji me nisu poznavali, nisu skidali oka s mene. A ja, ja sam ponosno sjedio na svom mjestu i ponašao sam se kao da se ništa nije dogodilo.
prema vjeronaučnom priručniku za prvi razred „Učimo ljubiti Boga i ljude“.
| Pregleda: | 1736 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadikovati:
- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
- Deseticu - odgovorio je Miška suho.
- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.
- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.
- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.
(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)
1. Ispunite mu svaku želju, pa ćete ga odgojiti u uvjerenju da se sav svijet okreće oko njega!
2. Kad izgovori neku psovku ili prostu riječ, nasmijte mu se od srca, pa će vaše dijete povjerovati da je veoma zabavno! 3. Nemojte mu govoriti o moralu; ovo valja ovo ne valja, ovo smiješ učiniti ono ne smiješ... Ne govorite mu o dužnostima i obavezama prema prijateljima, društvu, Crkvi... 4. Uvijek pospremite za njim i oslobodite ga svake obaveze. 5. Svađajte se stalno pred njim pa se neće začuditi da se bilo što dogodi u obitelji. 6. Dajte mu novac kad ga god zatraži i neka ga troši kako god hoće. Kad ste se vi patili, neka se vaše dijete ne pati! 7. Ispunite mu svaku želju kad se radi o jelu i piću. 8. Uvijek budite na njegovoj strani kad ga netko kritizira: nastavnik, profesor, susjed... Tada ćete ga odgojiti u uvjerenju kako nikad ne može biti krivo. 9. Kad upadne u kakvu nepriliku, recite da ste vi krivi i tako ćete ga osloboditi svake odgovornosti.
Ako učinite 80% od navedenog budite zadovoljni, postigli ste svoj cilj: Upropastili ste dijete!
Institut za pedagogiju i odgoj London