Knjiga od jedne jedine riječi Novo!
0 preuzimanja
Neki pisac imao je jednu čudnu ideju, koja mu nije davala mira ni danju ni noću. Htio je napisati knjigu koja bi bila sastavljena od samo jedne stranice. Na toj jedinoj stranici bio bi samo jedan red, a u tom redu samo jedna riječ. Ali riječ u kojoj bi bila sadržana sva misao piščeva. Godinama je o tome razmišljao ali nije uspio naći tu jednu jedinu riječ.
Ono što je bilo njemu nemoguće, nama kršćanima je moguće. U našoj vjeri nalazi se jedna riječ u kojoj je sve sadržano: objavljenje i misterij, osnova Božja i određenje čovjekovo, veselje, snaga, filozofija i vjera. Ta riječ je: Raspeti. U toj riječi sadržano je čitavo kršćanstvo.
"Pogled na križ, što se diže nad ovim grobom u znak nade, napunja me šutnjom. O da bi se vi u svojim mislima prenijeli preko onoga dubokoga ponora, što dijeli zemaljske znanosti, - koje su tako uske i ograničene u svakom pogledu, makar na njima radili ljudi i izvanrednih sposobnosti, - do onih uzvišenih istina božanske znanosti, koje će se nama istom u nebu objaviti." (Augustin Cauchy, franc. matematičar ožalošćenima na grobu svog kolege Binet-a)
iz knjige Primjeri privlače, Biskupski ordinarijat, Katehetski ured, Split 1965.
| Pregleda: | 772 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda
Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga u kokošje gnijezdo na svom imanju. Orlić se, kad je došlo vrijeme, izlegao i rastao s pilićima.