Zahvalnost - kratka priča Novo!
0 preuzimanja
Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.
Jednog dana su zatekli svoj skromni dom razrušen olujom. Od njihove sobice, nije ostalo niti pola prostora, polomljen krevetac... i ništa osim toga...
Mlađi propovjednik, očajan, pade na koljena.
- O Bože! – zavapi. – Kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i pomažeš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom... – vikao je, na koljenima - očajan.
Stariji propovijednik je šutio. Klečeći u tišini, sklopljenih ruku, molio se spokojna izraza lica.
- Kako možeš tako stajati kad nam je pola sobe razrušeno? Kako možeš vjerovati da Bog spašava, nakon ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovijednik.
- Sad vjerujem još čvršće - odgovori s osmjehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da Bog ne pomaže, ne bi zatekli ni daske od ove naše kolibe. A nas je ipak, dočekalo pola... Imamo i dalje krov nad glavom, imamo gdje leći... Što više hoćeš?
Tako često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da se budimo: ako se, recimo, probudimo loše volje, muka nam je jer smo slabovoljni, a zaboravljamo dar da smo se probudili, da imamo priliku u tom danu napraviti nešto novo, drugačije, za sebe i svijet.
Naučimo se biti zahvalni na lijepim trenucima, ali i i spokojno živjeti u onim bolnim danima kad nas očaj počinje svladavati.
Korak po korak počnimo živjeti iz zahvalnosti...
autor nepoznat
| Pregleda: | 1742 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti. Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće!
Jednom su upitali Zenona iz Eleje (da, onog s paradoksom o Ahileju i kornjači), mogu li se i «mudre glave» također zaljubiti. - Naravno! – odgovorio je ovaj.
