Ti si moj (čovjek i Bog Stvoritelj) Novo!

Veći bankovni račun. Bolja odjeća. Više igračaka. Veće, bolje, više - po tome svijet odlučuje tko je poseban, a tko nije. Tu poruku svednevice slušamo mi i naša djeca ali to nije Božja poruka.

KUTIJE I LOPTE

Pulcinello je živio u Drvengradu. Bio je od drveta baš kao i drugi Drvenci. I njega je, kao i ostale Drvenke, načinio Eli, rezbar. I baš kao i drugi Drvenci, Pulcinello je činio kadšto lude stvari. Kao onda kada je počeo sakupljati kutije i lopte. Cijela luda priča započela je kada je Drvenak Tuck kupio novu kutiju. I drugi su imali kutije, ali ova Tuckova bila je nova. Tuck je volio svoju novu kutiju. Vjerovao je da je to najljepša kutija u cijelomu gradu. Žurio je sa svojom kutijom uz i niz ulicu kako bi je drugima pokazao. „Jeste li vidjeli moju novu kutiju?“ pitao je druge Drvenke koje je susretao na ulici. „Hoćete li je malo uzeti?“

Tuck je marširao ravno prema Pulcinellu pa ga bocnuo: „Ne bi li i ti rado imao jednu ovakvu novu kutiju?“ Pulcinello je Tuckovu kutiju smatrao prekrasnom i on je želio posjedovati jednu takvu.

Tuck je i dalje svima pokazivao svoju novu kutiju. Mislio je kako je bolji od ostalih Drvenaka jer ima novu kutiju. Drvenak imenom Nip uopće nije dijelio njegovo mišljenje. „Moja je kutija lijepa baš kao i Tuckova“, rekao je pokazujući je Drvencima na drugoj strani ulice.

Nipova kutija nije bila nova, ali je bila nešto veća i malčice šarenija. Tuck to nije mogao podnijeti. Utihnuo je i ljutito mjerkao Nipa. Tada mu je sinulo. Ušao je u dućan i kupio loptu. Sada je posjedovao više predmeta nego Nip. Imao je kutiju i loptu. Nip je nabrao čelo čim je spazio Tuckovu loptu. Htio je nadmašiti Tucka. Otišao je i kupio dvije lopte. S dvije lopte i s kutijom u ruci prešao je na drugu stranu ulice, k Tucku, i nacerio se: Sada imam više nego ti!“

Prije nego što je uspio pravo i razmisliti, Tuck je bio ponovno u dućanu i kupio drugu kutiju.Tada je Nip odjurio i kupio još jednu loptu. Potom je Tuck kupio loptu, Nip kutiju. Loptu. Kutiju. Loptu. Kutiju. Tuck. Nip. Nip. Tuck. tako se nastavljalo i nastavljalo.

Netko bi trebao zaustaviti cijelu gungulu. I zbilja, pokušao je gradonačelnik. „Blesavi ste“, rekao je Nipu i Tucku. „Koga još zanima tko ima najviše igračaka?“ „Naprosto si zavidan“, odgovorili su, „jer nemaš ni jedne.“ „Zavidan? Vama? No tako nešto!“ I već je gradonačelnik stajao u dućanu i kupovao pune ruke kutija i lopti.

I drugi su Drvenci započeli isto. Mesar. Pekar. Stolar. Liječnik s jednog kraja i zubar s drugog kraja ulice. Učas je svaki Drvenak htio imati najviše kutija i lopti.

Neke kutije bijahu velike, druge bijahu drečavih boja. Neke lopte bijahu teške, druge opet lagane.

Nosili su ih visoki Drvenci. Nosili su ih niski. Svaki ih je nosao naokolo. I svaki je mislio isto: Dobri Drvenci imaju mnogo. Ne-tako-dobri Drvenci imaju malo.

Kada je neki Drvenak išao posred Drvengrada s hrpom kutija i lopti koja je nadilazila njegovu glavu, drugi su se zaustavljali. „Ide dobar Drvenak“, govorili su. Ali kada je prolazio Drvenak sa samo jednom loptom ili s jednom kutijom, potresali su glavom i mislili, a možda čak i došaptavali jedni drugima: „Jadni Drvenak. Siromašni, siromašni Drvenak.“ Pulcinello, naravno, nije htio pripadati siromašnim Drvencima pa je odlučio kupiti što je moguće više kutija i lopti. Pretražio je svoj ormar i pronašao jednu malu loptu. Prevrnuo je džep svoga kaputića i našao dovoljno novca da kupi jednu malu kutiju.

JOŠ VIŠE KUTIJA I LOPTI

Pulcinello je rekao: „Prodat ću svoje knjige kako bih imao više novca za nove kutije i lopte.“ Učinio je to. Kupio je modrozelenu kutiju kojoj su na plohama bili naslikani oblaci. Ali on je htio imati još više.

Radit ću noću, e da bih zaradio još više novca mislio je Pulcinello. Sada više nije trebao krevet. „Prodat ću svoj krevet“, zaključio je. Upravo to je i učinio kako bi mogao kupiti dvije nove lopte.

Ubrzo je Pulcinello imao pune ruke kutija i lopti. No drugi su Drvenci uvijek imali još i više. Neki su imali toliko mnogo kutija i lopti da se s njima nisu pravo mogli ni kretati. „Više ne mogu baš ništa raditi sa svim tim loptama i kutijama“, govorili su kao da se žale, no u stvari su se hvalisali. Pulcinello je htio biti kao ti Drvenci. Prodao je još više predmeta i radio još žešće. Oči su mu bile umorne jer gotovo uopće nije spavao. Ruke mu bijahu strašno umorne od nošenja igračaka.

Više nije imao pojma kad je posljednji put sjeo da se odmori. A što je bilo još gore: njegovi prijatelji više nisu znali kada se Pulcinello posljednji put došao igrati. „Dugo te već nismo vidjeli“, jednoga mu je dana rekla prijateljica Lucija. „Zašto ne dođeš opet jednom na igralište?“ pitao je prijatelj Splint. Kutije i lopte ne bijahu važne svakomu. Takvi bijahu i Pulcinellovi prijatelji. Ali Pulcinellu je bilo važnije imati kutije i lopte nego dobre prijatelje. „Moram raditi“, rekao im je. A njegovi su prijatelji uzdisali. Pulcinellu je bilo svejedno. Brinuo se samo o tome što će o njemu misliti drugi ljudi s kutijama i loptama. No ma što učinio, nije bilo dovoljno da njihovu pozornost svrati na sebe.

Tada mu je nadošla još jedna zamisao. „Prodat ću svoju kuću“, odlučio je.

„To je suludo!“ viknula je Lucija. „Pa gdje ćeš stanovati?“ pitao je Splint. Pulcinello nije znao, ali mu je to bilo svejedno. Mislio je još samo o tome koliko kutija i lopti može kupiti za sav taj novac. I tako je prodao kuću. Nakupovao je kutija i kutija, lopti, lopti i opet lopti. Nosio je uokolo toliko igračaka da uopće više nije mogao vidjeti kamo ide. Hrpa je daleko nadilazila njegovu glavu.

Ali to ga nije zabrinjavalo. Što se to zbilo da ga bole ruke? Što se to zbilo da udara o zidove? Što se to zbilo da više nema prijatelja? Ta, ima kutije i lopte i kada prolazi mimo drugih Drvenaka, oni se za njim okreću pa vele: „No to mora da je dobar Drvenak.“ Pulcinello ih je čuo. Nije ih mogao vidjeti, ali ih je čuo. Osjećao se dobro. Ja sam dobar Drvenak, mislio je.

MIJENJAJU SE PRAVILA IGRE

Ali tada je netko promijenio pravila igre. Bila je to gradonačelnikova supruga. Baš ponosna na svoje kutije i lopte. Ne samo da ih je imala mnogo, nego su i bile sasvim osobite. Kupovala ih je u finim dućanima sa smiješnim imenima i ostavljala je markice na kutijama da ih svatko može vidjeti. „Neću samo imati najviše kutija i lopti, nego ću pomoću njih podići ugled.“ Popela se na jednu od svojih kutija i povikala: „Svi gledajte ovamo!“ Smjesta su svi htjeli izvesti još bolju stvar.

Jednoga joj je dana pala na um ideja.

Jedan se uzverao na vodoskok, drugi na balkon, sljedeći je uspuzao na kućni krov. Onda je gradonačelnik otkrio Goru. Iza Drvengrada dizala se Drvengora. „Popet ću se na vrh gore“, kliknuo je nadajući se da će stići prvi.

I već je započela trka.Svatko je uznastojao biti Drvenkom koji najviše ima i koji može dosegnuti najveću visinu. Drvenci natovareni kutijama i loptama započeli su jurišati uzbrdo.

Bila je to luđačka trka. Kako drvena čeljad nije mogla vidjeti kamo srlja, bilo je mnogo sudara. Posve iscrpljeni spoticali su se o vlastite noge. Mnogi su padali postrance jer je staza bila vrlo uska. Ali se nisu predavali. Pulcinello je išao na kraju. Pentranje je za njega bilo teže nego za ostale jer je tek odnedavno bio „dobar Drvenak“. Nije navikao nositi mnogo kutija i lopta. Ali je čvrsto odlučio. Korak po korak odmicao je dalje. Budući da ništa nije mogao vidjeti, nije zapazio da hoda rubom puta. Nije ni primijetio da se više uopće ne nalazi na putu. Sve što je opazio bijaše da je odjednom ostao posve sam. Mora da sam ih sve pretekao, mislio je. I tako se verao sve više i više. Mora da sam već skroz na vrhu. Ta ja sam dobar Drvenak. Uzverat ću se više nego itko drugi.Ali tada je Pulcinellova noga o nešto zapela. Pokušao je održati ravnotežu, ali su se njegove igračke zanjihale na jednu pa na drugu stranu. Nagnuo se unatrag, potom prema naprijed, ali ništa nije pomoglo. Past će. Nije zamijetio da je uzlazio putem koji vodi do Elijeve kuće. Posrnuo je preko stube na verandi i kroz ulazna vrata se ukotrljao u Elijevu radionicu.

Kad je Pulcinello spazio gdje je, zastidio se. Dugo je ostao nice ležati na podu usred svojih kutija i lopta. Jedna od njih otkotrljala se po podu do Elijeve radne klupe. Sada se rezbar okrenuo.

„Pulcinello“, pozdravio ga je Eli svojim mirnim, dubokim i prijateljskim glasom. Mali se Drvenak nije ni pomaknuo. Oćutio je kako rumeni njegovo drveno lice. „Čini se da sasvim lijepo nešto tegliš.“ Umorni Drvenak podigao se na koljena, ali je i dalje gledao u pod.

„To su moje kutije i lopte“, tiho je rekao. „Igraš li se kutijama i loptama?“ pitao je Eli. Pulcinello je odmahnuo glavom.„Voliš li kutije i lopte?“„Volim osjećaj koji mi daju.“„A kakav ti osjećaj daju?“„Osjećam se važnim“, odgovorio je Pulcinello tihim glasom. „Hmm“, primijetio je Eli, „ti si, dakle, razmišljao baš kao i svi drugi Drvenci. Mislio si da ćeš biti bolji i sretniji što više budeš imao.“ „Pa da.“

„Dođi, Pulcinello. Želim ti nešto pokazati.“Pulcinello je podigao svoju drvenu glavu i prvi put pogledao Elija. Bilo mu je lakše kada je vidio da se tvorac Drvenaka ne ljuti. Pulcinello je s Elijem prišao prozoru.„Pogledaj ih“, kazao je Eli. Pulcinello je pogledao kroz prozor i vidio kako se drugi Drvenci još uvijek veru uzbrdo. Spoticali su se i kotrljali jedan preko drugoga i svađali se. Jedan je drugoga odgurivao ustranu kako bi došao preda nj.

„Izgledaju li sretno?“ pitao je Eli. Pulcinello je samo zatresao glavom. „Izgledaju li važno?“„Ni slučajno“, kazao je Pulcinello kada je spazio gradonačelnika i njegovu ženu. Gradonačelnik je ležao na tlu, a njegova se žena penjala preko njegovih leđa. Na glavi je imala jednu kutiju, a on loptu u ustima.

„Misliš li da sam načinio Drvenke zato da bi se tako ponašali?“ pitao je Eli.

„Ne.“ Pulcinello je osjetio veliku ruku na svome ramenu. „Znaš li koliko su te koštale sve te tvoje kutije i lopte?“ „Mojih knjiga i kreveta. Moga novca i kuće.“ „Mali moj prijatelju, koštale su te daleko više.“ Pulcinello je mozgao što je još prodao, kada je Eli nastavio: “Koštale su te tvoga zadovoljstva. Nisi bio sretan. Ili jesi?“Pulcinello se uvukao u se: „Nisam.“„Koštale su te tvojih prijatelja. A što je još važnije: koštale su te povjerenja. Nisi vjerovao da te ja činim sretnim. Vjerovao si tim kutijama i loptama.“

Pulcinello je pogledao gomilu igračaka. Sada se odjednom kutije i lopte više nisu činile toliko vrijednima. „Sve sam krivo učinio.“„Nije to tako loše“, odvratio je Eli. „Još uvijek si jedinstven.“Pulcinello uvuče glavu među ramena i osmjehne se. „Jedinstven si – ne zbog stvari koje imaš. Jedinstven si jer si ti – ti. Ti si moj. Ja te volim. Nemoj to zaboraviti. Mali moj prijatelju.“„Neću zaboraviti.“ Pulcinello se smješkao.Onda je malo šutio pa je upitao: „Eli?“„Da?“„Nemam gdje spavati. “Eli se nasmiješio i ponudio Pulcinellu: „Želiš li noćas ovdje spavati?“ „Vrlo rado. Strašno sam umoran.“

I tako je te noći Pulcinello usnuo u krevetu od piljevine. Izvrsno je spavao. Bilo je vrlo lijepo boraviti u kući svoga stvoritelja.

Max Lucardo