Riba ili čovjek Novo!

0 preuzimanja

dupin Kapetan Wittstamm počekao je časak dva dok nije val pljusnuo preko palube, a tada je potrčao željeznim stubama gore prema komandnom mostu da ga ne uhvati drugi val. No val ga je ipak dostigao.

Kapetan se držao za ogradu objema rukama, a bijesna vodena sila izmakla mu je noge u stranu. Uspio se odhrvati valu i ugurati se u komandnu kabinu prije novog naleta vjetra i vode. Unutra je kormilar, u blaženom miru, palcem gurao čuperak duhana u lulu. Vukući dim, kroz poluotvorena usta upitao je kapetana: "Kako je Mareku, kapetane?"

Kapetan, vadeći brodski dnevnik iz ladice, procijedi kroz zube: "Kako? Ima strašne grčeve. Gore nego jučer."

Prije nego unese stanje bolesnika u dnevnik, pročita kao za sebe: "Jučer: ložač Marek prenesen u kabinu u jakim bolovima. Marek odbija hranu. Jako povraćanje. Temperatura 39,2. Užasno je žut u licu taj Marek. Ništa mi se to ne sviđa. Moram obavijestiti liječnika."

Kapetan skine sa sebe kišnu kabanicu i ode do radio veze. "Kakva je veza s Morskom mačkom?" Vezist odvrati: "Kakva? Gotovo nikakva. Preostaje još samo..." Kapetan upadne u riječ: "Znam, preostaje samo luka na Islandu. Dobro, Breuer, spojite nas."

Za pola sata uspjeli su dobiti vezu s lukom u Reykjaviku.

ribaKapetan je liječniku na Islandu radio vezom tumačio zdravstveno stanje ložača Mareka. Liječnik je pitao: "Kako stolica?" "Tri dana ništa." "Onda je vjerojatno upala slijepog crijeva" - zaključi liječnik. "Onda bismo morali..." "Da, morate u najbližu luku."

A bili su dvjesto četrdeset morskih milja sjevernije, na putu prema Grenlandu. Kapetan Wittstamm češao se po glavi i govorio kao za sebe u mikrofon: "Hm, velite u najbližu luku, doktore... Izgubit ćemo tri lovna dana, a dosad smo ulovili tek osam stotina koševa. Vratiti ćemo se kući prazni... Onda mislite, doktore..." Daleki nepoznati liječnik se zamislio: "Možda i nije upala slijepog crijeva, ali svi znakovi su da jest... Vi morate, kapetane, sami odlučiti. Dajte bolesniku nešto protiv bolova, ali..."

Kapetan se nasloni na stijenu kabine i zamisli se. Iz razmišljanja probudi ga kormilar: "Kapetane, vjetar popušta. Jačina je tek šest. Ribolov bi mogao početi. Ili..."

Kapetanu je sada bilo još teže. Bili su upravo u području gdje ima najviše ribe. Ovdje je neki dan Wessobrunn ulovio pet tisuća koševa. I upravo sada morala se dogoditi ta stvar s Marekom! I ne samo to. Prošli put su ulovili samo tisuću i petsto koševa. Momci su ga čudno gledali s tako malim ulovom. Malo ulova, manje plaće - više ulova, veće plaće!

Wittstamm je još razmišljao kao da je izvan sebe: "Ako okrenem u Reykjavik, a Marek nema upalu slijepog crijeva nego neku običnu mučninu, odnijet će me đavao. A ako on ipak ima tu prokletu upalu, a ja ga pustim ovako na moru umrijet će... Za četrnaest dana naći ću se pred sudom: ubio si čovjeka zbog te blesave ribe... Zauvijek ćeš ostati pred sobom i pred ljudima ubojica..."

riba1"Kapetane, da bacimo mreže?" - pitao je kormilar ponovno.

Wittstamm se prene kao iz sna: "Sto mu gromova, bacite! Idem još jednom pogledati Mareka." Prebacio je preko sebe kišnu kabanicu i uputio se u kabinu k ložaču. Marek je pokušao utješiti kapetana:

"Uh, koliko mi je bolje poslije lijeka što ste mi ga malo prije poslali!" Tada uhvati kapetana pod ruku povjerljivo i reče tiho: "Vi biste sada u lov, zar ne? Znam da su momci srditi na mene zbog bolesti..."

Kapetan odgovori: "Pusti to, Marek. Ih, što ćemo napuniti komore do vrha!" Pri tom primi bolesnikovu ruku. Gorjela je kao vatra, a bila je suha. Kapetan se strese od jeze.

"Mreže skupiti i s njima na brod!" - izderao se kad se vratio na palubu. Svi su klonuli kao pokošeni. Netko je zaustio: "Sad kad smo ih tek bacili?"

Kapetan je bio odlučan: "Mreže na brod, rekao sam!"

Kad se vratio na komandni most, reče kormilaru: "Zamisli, Marek je na smrt jadan, a ipak mi je rekao da mu je bolje, samo da nama više novca padne u džep. Ja sam drolja, obična drolja, Gert! Smjesta promijeni kurs! Reykjavik! Strojevi u puni pogon! Jesi li razumio?"

Kormilar klimne glavom: "U redu, vi ste kapetan!"

rakRadio vezom su ponovno razgovarali s liječnikom. Kad su uplovili u luku u Reykjaviku, sve je bilo spremno. Bolesnika su smjesta prenijeli u bolnicu. A liječnik se obratio Wittstammu: "Vi ste kapetan s kojim sam razgovarao? Dajte mi ruku, kapetane." Wittstamm je mislio da mu liječnik hoće čestitati što se ipak odlučio okrenuti brod i doći uluku: "Nije to ništa, doktore. Sitnica kod nas mornara."

Ali liječnik je uhvatio njegovu ruku i nije je ispuštao. Poveo ga je kao dječaka u svoj ured. Wittstamm ga je nevoljko slijedio. Čemu ta doktorova predstava? Ondje je stao pažljivo promatrati kapetanovu ruku pod jarkom svjetlošću svjetiljke.

"Barem od jučer vas, kapetane, muči jaka glavobolja, zar ne?" - pitao je liječnik ne gledajući ga u lice. "Odakle to znate? Da, imao sam gadnu glavobolju zbog ložača, ali..."

Liječnik se nije dao prekidati: "Glavobolja se zatim pojačala, zar ne? I izgleda vam kao da gledate kroz maglu. Pogledajte si ruke, kapetane!"

Da, zaista tako je bilo: na rukama, osobito gdje su se dijelili prsti, bile su na koži crvene mrlje, a tu i tamo te su mrlje bile modre.

"Kapetane, vi imate pjegavi tifus!"

I zaključio je ozbiljno: "Zar nije dobro što ste promijenili smjer?"

Josef Reding

Pregleda: 997 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 21. 11. 2019.

Slični dokumenti

Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić
Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić
Starac je bio tako dugo na svijetu da se više nije sjećao ni svoga imena. Bradu i kosu vjekovima nije šišao te su ga bijeli pramenovi kao plašt pokrivali sve do gležanja. Pamtio je samo da mu je još u mladosti neko svjetlosno biće proreklo kako neće umrijeti dok ne ugleda svemoćnoga kralja svega svijeta.
- A kako ću ga prepoznati? - zabrinuto je tada upitao.
Biće se samo osmjehnulo, reklo "Srcem" i nestalo.
Čežnja da upozna svemoćnoga kralja nosila je starca kroz stoljeća. Godinama je neumorno kovao ploču od zlata, koja je predstavljala more. Potom je u nju ugrađivao modre, žute i zelene dragulje kako bi prikazao kopno. Bio je to cijeli, u njegovo doba poznati, svijet. Dragocjenu ploču naumio je darovati kralju. Sakrio ju je u dno špilje u kojoj je stanovao još od onoga susreta sa svjetlosnim bićem. Bila je to poduboka usjeklina u litici na kojoj se bjelasao gradić Betlehem. Ljeti ugodna zbog hladovitosti, zimi dobar zaklon od vjetrova, što su brijali judejskim brdinama.
Silno se obradovao starac kad je jednoga proljeća čuo od pastira za moćnoga kralja Davida, čija su stada oni napasali po livadama pod liticom. „On je ujedinio Sjever i Jug“, s divljenjem su govorili i starac se ponadao da je kucnuo čas ispunjenja njegove želje. Iz skrovišta je izvukao zlatnu zemljinu
ploču, umotao je u plašt i pošao u kraljeve dvore. Ali kad je mladom kralju položio ploču na ruke,
odjeknuo je glas:
- Ovo je onaj koji je siromahu oteo jedinu ovčicu, premda posjeduje stada.
Kralj je odbacio ploču kao da je vreli krumpir i, kriknuvši "Oprosti mi, Gospodine!", pao ničice. Ploča se odsklizala po ulaštenom podu i propala kroz nekakav otvor. žalostan zbog gubitka dragocjenoga dara starac je otišao s kraljeva dvora. O, koliko je bio sretan, ali i začuđen kad je u dnu svoje špilje otkrio ploču.
Prohujalo je nekoliko vjekova. A onda je starac, i opet od pastira, čuo za moćnoga kralja Nabukodonozora. Izvukao je iz skrovišta ploču od zlata i dragulja pa se uputio u Babilon. Kralj je bio naočita pojava i starac se poveselio da je kucnuo žuđeni čas. No čim je položio ploču na kraljeve ruke, začuo se glas: - Ovo je onaj koji je zasužnjio moj narod.
Kralj je smjesta bacio ploču i ona je kliznula niza stube. Starac ju je tražio, ali je nije našao. A kad se
vratio u svoju špilju i zavirio u skrovište, srce mu je zadrhtalo. Ploča je bila tu.
Minulo je još nekoliko vjekova dok je starac čuo od pastira kako će te zime biti gužva u gradu kad u nj navale svi rođeni Betlehemci. Jer moćni je car August zapovjedio da se popiše stanovništvo. I svatko ima poći u mjesto svoga rođenja.
Taj mora da je pravi! Ta, car je moćniji od kralja, mislio je starac pa krenuo u Rim. Ali čim je caru na ruke položio dragocjen ploču, odjeknuo je glas: - Ovo je onaj čiji će namjesnik Herod pobiti nevinu dječicu.
Kao da je žeravica car je odbacio ploču i ona se odsklizala po mramornom podu. Starac se nije
potrudio uzeti je. Bio je strašno razočaran. Vjekovima je tragao za pravim moćnikom, a našao kradljivca, potom porobljivača i na kraju ubojicu. Pokunjen vratio se u svoju špilju. Nije ni pogledao u skrovište. Bilo mu je svejedno je li ploča ondje ili nije. Osjećao se beskrajno umornim. Sklupčao se na golu tlu i usnuo.
Špiljom se odjednom razlilo rumeno svjetlo. Dolazilo je iz repa neobične zvijezde što se spustila na strop špilje, posred koje se na slamici praćakalo novorođenče. Nada nj se nadvila ljupka žena i brižan muškarac. Krupnooki vol i dugouhi magarčić ispuhivali u djetešce svoj topli dah. Trljajući još snene oči starac se pitao sanja li ili je budan. Uštipnuo se za obraz. Zaboljelo je. Znači da sam budan, zaključio je, ustao i prikučio se djetetu. Bilo je golo. Pogledalo ga je očima u kojima kao da se ogledala ona sjajna zvijezda. Sitnom šačicom dohvatilo je jedan pramičak njegove bijele brade i osmjehnulo se. Srce se starcu raširilo od miline pa stegnulo od tuge. Siromasi. Nemaju čime ni omotati to malo tijelo. Odjednom mu ploča padne na um. Zlato i dragulji. Kad bi im to dao, djetešce bi dobilo sve što treba. Ta, kralja dostojna bogata poklona ionako nije pronašao, pa što ne bi onda obdario siromaha u potrebi! Samo da se ploča vratila u skrovište, žarko je poželio pa kao kakav mladac pojurio u dno špilje. Ploča je bila ondje. Ozarena lica vratio se i položio je na male djetetove grudi. Zapucketala je pa zaiskrila pa planula i zlatnocrveni jezičci veselo su zapalucali. Nekoliko časaka vatra se žarila, a onda se ugasila. Na nježnoj djetetovoj koži ostala je samo hrpica prašine.
I starcu sine: Napokon sam našao uistinu moćnoga kralja. Ta, pred njim zemlja je običan prah!
On nebom vlada. I starac klekne pa mladoj majci poljubi rub haljine.
- Sad mogu mirno umrijeti - šapne.
Toga trena špiljom odjekne čaroban pjev. Rojevi treperavih prozirnih bića okruže starca pa ga na
krilima ponesu u zvjezdano nebo.
Sonja Tomić, MAK prosinac 2002.
 
Svemir
Svemir

Otkriće i osvajanje svemira - fascinantna priča. Ali što vrijedi probijati svemirske prostore ako na ovoj našoj maloj Zemlji podižemo zidove nepovjerenja i mržnje? svemir_zvijezde_animacija Povesti ljude u svemir očito je lakše negoli na Zemlji stvoriti životni prostor za posve obične ljude. Čemu leteće svemirske stanice ako gladnomu ne možemo ponuditi ništa za jelo? Da, ljudi su kod nas puno studirali, oni prate najnoviji napredak. Ali kad će ljudi postati dobri, srdačni, ljubazni i spremni oprostiti? Kad će konačno početi stvarati mir, mir i sreću na zemlji? A što u svemu tome mogu učiniti ja? Još danas započeti da i sam budem dobar, srdačan i prijateljski raspoložen. Prema susjedima, kolegama, braći ljudima. To će više pridonijeti miru u svijetu nego sva čuda tehnike.

(Phil Bosmans)

Zanimljivosti

Svakog dana rodi se 364 321 beba a umre 147 137. Dakle planeta je svakoga dana bogatija za 217 184 čovjeka.

Humor

Za vrijeme propovijedi, koja se poprilično otegla, župnik načas prekine govor uz ispriku: – Nadam se da mi nećete zamjeriti, zaboravio sam sat na stolu. Iz pozadine se čuje duboki muški glas: – Ne brinite, velečasni, u sakristiji imamo kalendar…

Poslovice

Dobar slikar ne daje ime svojoj slici, loš mora. (Poljska)