Životna očekivanja današnje mladeži Novo!
0 preuzimanja
Nedavno, na jednom dugom putovanju vlakom, trojica mladića, koji su imali otprilike osamnaest godina, unišla su u moj odjeljak. Pratio ih je neki stariji čovjek. Kasnije sam otkrio da je to bio profesor tjelesne kulture u njihovoj školi.
Mladići su bili umorni i zaspali su nakon nekoliko kilometara tijekom kojih su razgovarali o pobjedi na nogometnoj utakmici. Dva sata kasnije ponovo su počeli razgovarati, prazneći boce coca-cole. Razgovor se sve više i više razvijao, a mene su promatrali sa zanimanjem, kao da su mislili: tko bi to mogao biti? Nisam ulazio u razgovor, jer sam pripremao konferenciju koju sam trebao održati po svom dolasku.
Kad se činilo da će razgovor zastati, profesor upita: "Uskoro ćete završiti školu. Kakvi su vaši planovi?" Jedan je od mladića, ne razmišljajući dugo, odgovori: "Ne znam, čekam da mi otac kaže što očekuje od mene. Nemam nikakvu ideju...Tko će znati? To je vrlo zamršeno: više volim da mi se kaže. Neću se uznemiravati."
Drugi je uzeo riječ: "Nisam puno o tome razmišljao i neodlučan sam, ne znam što odabrati: biti trgovac ili službenik u mjenjačnici? Ne znam gdje je zarada veća, a da se radi manje... Jedna me samo stvar zanima: sigurnost, miran i ugodan život; sve ostalo nema veliku važnost."
Treći se doimao kao da mu je neugodno, šutio je i činilo se da je htio izbjeći odgovor; druga dvojica su ga radoznalo promatrala. Malo zatim profesor ga upita: "A ti, Franko, što ćeš ti raditi?" "Ni ja nisam siguran, mislio sam provesti određeni broj godina negdje u Trećem svijetu; želio bih svojim radom služiti onima koji trpe."
Njegovi su sudrugovi raskolačili oči kao da su htjeli reći: "Franko, ti si lud!" Profesor je dalje upitao: "Kako ti je ta ideja došla u glavu?" "Ne znam", odgovorio je zbunjeno Franko, "ali to je ideja koja je u meni prisutna već više mjeseci; mislite li da je to ludost?" "Ne, nije to ludost, ali da je neobično, jest; ipak, vjeruj mi, Franko, ja ti se divim."
Više nisam mogao šutjeti i rekao sam potiho ono što sam mislio: "To je izvanredno, Franko, slijedi ono što ti srce savjetuje, jer to je najbolji izbor." Moja četiri sudruga na putu gledala su me - a zatim su nastavili razgovarati o nogometu.
I ja sam pustio taj razgovor, ali sam počeo razmišljati o načinu na koji su ova trojica mladića jasno izrazila uobičajene stavove današnjih mladih:
- Ima onih koji ne misle, koji se prepuštaju da ih nose događaji, koji nastoje ne brinuti se: zašto bi se uznemiravali? Tako se lijepo može bezbrižno živjeti!;
- Ima onih čiji je jedini cilj zaraditi novac uz što manji napor; onih čije je srce sebično: "Ja ću nastaviti svoj put, a drugi neka misle što hoće." Oni misle da novac donosi sreću, vjeruju propagandi privida, obećanjima reklama, čaru zabave...
- Konačno, ima i onih čije je srce plemenito i koji žele biti od koristi drugima, pomoći onima koji trpe, služiti čak i pod cijenu osobne žrtve...
Pedro Arrupe, DI
| Pregleda: | 3308 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Mudraci otvaraju svoje blago i donose Djetetu zlato, tamjan i smirnu. Oduvijek se ova tri dara tumačilo uvijek iznova. Irenej Lyonski vidi u 2. stoljeću u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo božanstvo a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On dakle u darovima ne vidi slike tajne božanskoga Djeteta, nego znakove našega predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu. Legenda aurea poznaje i druga tumačenja. Kraljevi prinose zlato zbog Marijina siromaštva, »tamjan zbog kužna mirisa staje, smirnu da okrijepi Djetetove udove i otjera zle crve«. Ili, pak, zlato znači božanstvo, tamjan pobožnu dušu, a smirna čisto tijelo, budući da čisti od svake nečistoće. Očito su stari uživali stavljajući u ove darove svu svoju maštovitost.
Zlato je uvijek privlačilo ljude. Stari govore o zlatnu sjaju bogova. Za Klementa Aleksandrijskoga je Kristova mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznoga Logosa. Zlato se u vatri čisti. U njega se ništa ne miješa. Zlato se oduvijek primjenjuje u kultu. Zlato pripada bogovima. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše. Mi smo ne samo ljudi ove Zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga. Na našemu licu sjaji Božja slava. U svojoj duši imamo udjela na Božjemu sjaju.
Tamjan se u mnogim kulturama primjenjuje kao ugodno mirisno sredstvo. Tamjan koji se uzdiže k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Naša se čežnja diže k nebu kao tamjan. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na Zemlji. Ona ima lakoću tamjana. Prodire i kroz sva zatvorena vrata. Otvara nam srce i daje da postane prostrano. Tamjan lijepo miriše. Ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. Kad sam bio na gori Atosu, očarao me poseban miris tamošnjega tamjana. Crkve udišu ovaj miris. Tu odmah nastaje osjećaj tajne, udomljenosti, zaštićenosti, čežnje i ljubavi. Tamjan se davno podigao, ali ostavlja u čitavoj prostoriji jedinstven miris. Svjesno ga udišem i osjećam se taknut božanskim okusom. Određeni mirisi odmah mi u svijest ponovno dozivaju snažne osjećaje iz prošlosti. Miris sijena sjeća me na godišnji odmor. Tu je iskustvo godišnjega odmora ne samo u glavi, nego u čitavu tijelu. Tako je i s tamjanom. Tu formalno mirišem tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažam čitavim svojim tijelom.
Smirna je za stare rajska biljka. Upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Smirna je ujedno i ljekovito sredstvo, lijek za naše rane. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti. Naše rane su se otvorile. Prisilile su nas da se ogradimo od vanjskoga bogatstva. Ono najvrjednije što imamo jest srce koje može ljubiti. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu, vjerujući da će ono ozdraviti i preobraziti ove rane. Kad pred božansko Dijete stavimo svoju ranjenu i povrijeđenu životnu povijest, možemo naslutiti: Sve je dobro. Više se nećemo svađati s našim ranama. Mi ćemo sebe s tim našim ranama predati u ljubav koja nam je zasjala u božanskomu Djetetu. Tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama.
Potraži darove koji odgovaraju tebi i tvojoj trenutačnoj situaciji i donesi ih božanskomu Djetetu. I dopusti da te vodi slika koja najviše tebi odgovara. Ona te hoće povesti k Djetetu. Slika ti omogućuje da se pokloniš pred onim kod koga možeš biti kod kuće, a sebe zaboraviš, postaneš slobodan od vrtnje oko sebe. Kad zaboraviš sebe, bit ćeš sasvim i potpuno ti, istinski slobodan.
Anselm Grün
Neki je učitelj putovao s učenikom koji je bio zadužen da se kroz pustinju brine za devu. Jedne večeri, kad su došli do nekog svratišta, učenik oslobodi devu, a sav umoran baci se na postelju da usne.