Tri kralja - božićna priča Novo!
0 preuzimanja
PRINT - pdf
Jednoga dana dođe Isus neočekivano na rajska vrata i reče: „Petre idemo na zemlju!“ - Oh - promrmlja Petar - Gospodine, što se dogodilo? - Idemo vidjeti kako moj narod slavi moj rođendan. Gospodine, kamo idemo? - upita Petar uzimajući kartu svijeta u ruke.
- Hm, kamo? - Isus će kao razmišljajući. - Idemo u zemlji u kojoj se Božić najljepše slavi - odluči i upre prstom u kartu.
Nađoše se u jednoj čudnoj zemlji. Zvijezde su blistale, a mjesec sjao. Na vrhu malene visoravni kao da sam htjela do neba izići crkvica s drvenim tornjem. Zvono je zvonilo. Sa svih su strana pridolazi muškarci, žene i djeca gazeći duboki snijeg. U crkvici se stislo mnoštvo. Ispred oltara žive jaslice.
- Baš je lijepa moja Ana. Prava sveta Mara – uzdahnu jedna mlada žena.
- A tek moj Ivo kao sveti Jozo - šapnuo do nje druga.
- Dragi vjernici - zakašlja se s oltara stari svećenik, koji se zaogrnuo nekim debelim kaputom pa ne znaš jesu li to na njemu 3 kaputa ili je ispod jednoga naslagao džempere. Skupili smo se da proslavimo Isusovo rođenje. Isusa je ovdje među nama. To znam sigurno Ali je još važnije da bude u nama. Evo, ova djeca sa svojim jaslicama svjedoče upravo to, da se Isus rađa u nama. Vi dobro znate da Jozo i Mara još krova nad glavom nemaju i zato će svi milodari ići njima. Za njih su djeca i priredila ovu božićnu priredbu. To je njihov dar Isusu i svima nama. Zapjevajmo svi „Padaj s neba roso sveta“.
Nakon pjesme od koje su zidovi odjekivali, započe priredba. Najprije je anđeo probudio pozaspale pastiriće, a oni doniješe novorođenom kralju posudu punu žara da ga ogrije i dva vunena ogrtača da bude toplije Mariji i Josipu. Onda anđeoski kor od sedmero djece koji je stajao iznad jaslica, zapjeva „Svim na zemlji mir veselje“, što radosno prihvati cijela crkva. Pjevali su i Isus i Petar.
Nakon pjesme sve se u crkvi toliko umiri da se moglo čuti kako ljudi dišu. Pojaviše se tri sveta kralja. Sva tri obučene u bijele haljine za crveni ministrantskim ruhom odozgor, a na glavama im krune. Jednom je kruna napravljena od perja, pa izgleda kao indijanska ukrasna perjanica, drugom u kapu ušivene kosti pa je izgledao kao neki afrički mag, a treći si je spleo krunu od trnja.
Prvi pristupi onaj s indijanskom perjanicom i poklonivši se reče: - Isuse, ja sam Hesus Karamba, kralj Amerike. Poklanjam ti naše šume i rijeke. Čuvaj ih! Ne daj da ih uništavaju jer one nam daju zrak koji udišemo i vodu koja donosi život. I ostavi pred kolijevkom zdjelicu sa zemljom i u njoj posađeno nekoliko borovih grančica. I drugi kralj donese dar. On stavi pred dijete drvenu posudu punu žutoga pijeska i reče: - Isuse ja sam Jošua Rumba kralj Afrike.
Uzmi ovaj pustinjski pijesak kao znak našega obećanja da ćemo te slijediti i u pustinji.
Treći kralj bijaše nekako najmanji. On visokim glasom reče: Isuse! Ja sam Anto kralj od Bosne! Gromoglasni pljesak prekinu i zbuni govornika. Nisu pljeskali samo vjernici i župnik nego i Isus i Petar. Na kraju se kralj od Bosne, zahvaljujući velikoj župnikovoj podršci, ipak pribra i završi svoj pozdrav: - Isuse! Ja ti poklanjam ovu trnovu krunu, koju si i ti nosio. Teška je, Isuse! Poklanjam ti i svoju odluku da ću živjeti ovdje iako mnogi oko mene govore da se ovdje više ne može živjeti. Znam da si blizu nas, da voliš našu zemlju. Dođi i rodi se u nama svima!
I cijela crkva zapjeva „Narodi nam se kralj nebeski“, a Petar obrisavši suze šapnu Isusu: - Oni će primiti tvoje darove.
I Isusu blagoslovi njihove kuće mirom, ljubavlju, radošću i veseljem, a njihove stolove jelima ukusnijim nego ikada prije. I poslavši Petra u nebo On ostade u tom siromašnom selu.
Stjepan Tomić
Slični dokumenti
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan mogao sjediti u krevetu zbog izdvajanja vode iz pluća. Krevet mu je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Daleka meta - priča o životnim poteškoćama
- Učitelju, zašto postoje teškoće koje nas ometaju u postizanju cilja, udaljavaju nas od izabranog puta, pokušavaju nas primorati priznati svoju slabost? Zašto?
- To što ti zoveš teškoćama zapravo je dio tvog cilja. Prestani se boriti s tim. Uzmi to u obzir kada odabireš put. Zamisli da gađaš iz luka.
Meta je daleko i ti je ne vidiš jer je na zemlju pala gusta magla. Boriš li se s maglom? Ne, čekaš da zapuše vjetar i otjera maglu. Jer tek tada je meta vidljiva.
Ali kada vjetar preusmjerava let tvoje strijele. Boriš li se s vjetrom? Ne, jednostavno odrediš njegov smjer i podešavaš strijelu na malo drugačiji kut.
Tvoj luk je težak i krut, nemaš snage zategnuti tetivu. Boriš li se s lukom? Ne, treniraš svoje mišiće, i svaki put sve jače i jače zatežeš tetivu.
- Ali, postoje ljudi koji gađaju iz laganog i gipkog luka po vidljivom, mirnom vremenu - rekao je uvrijeđeno učenik. Zašto se samo moja strijela susreće s toliko prepreka na svom putu? Opire li se to svijet mom kretanju naprijed?
- Nikada ne gledaj na druge - nasmiješi se Učitelj. - Svako ima svoj luk, svoju metu i svoje vrijeme.
Jedni imaju za cilj pogodak u središte mete, a drugi mogućnost da nauče gađati.
Učitelj je onda utišao glas i nagnuo se prema učeniku:
- I još nešto: magla ne pada na zemlju da bi omela tvoj hitac, vjetar ne počinje da tvojoj strijeli promijeni smjer, težak luk nije napravljen da bi ti spoznao svoju slabost.
Sve to postoji samo po sebi. Ti si taj koji odlučuje da pod takvim uvjetima može precizno pogoditi metu. Zato, ili se prestani žaliti na teškoće i počni gađati, ili obuzdaj svoj ponos i izaberi lakšu metu.
Metu, koju možeš gađati iz blizine…
autor nepoznat