Zanat - poučna priča Novo!

Marko pripovijeda kako je jedan gubavac doviknuo Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti, a Isus, ganut, dotakao gubavca i rekao mu: «Hoću, budi zdrav.»

Što je to Isusa ganulo? Vidio je on mnogo bolesnika, ovaj nije bio jedini koji je dozivao zdravlje. No ovaj gubavac je to učinio na poseban način. On se Isusu ne obraća riječima: «Ozdravi me», «Molim te, iscijeli me», nego riječju: «Ako hoćeš». Isus je zacijelo u toj riječi prepoznao svoju riječ, razaznao svoj nazor. Isus je naime govorio: «Ako hoćeš», on nije bio nasilan. Mladiću koji je oduševljen i raspoloživ prišao s upitom što da radi, Isus je rekao: «Ako hoćeš, idi prodaj sve, slijedi me», nije požurio da na podatljiva pleća namakne zapovjedne terete.

U pronošenju radosne vijesti čut ćeš češće «moraš», nego «ako hoćeš». Ne sumnjam da bi više ušiju bilo čulo radosnu vijest i više srdaca a nju odlučilo da je ona bila više donošena «ako hoćeš» nego kao «moraš». Poziv Isusov je sankcioniran, ali nije prisilan.

I još nešto. Oni što su se hvatali Isusu za skute i prisiljavali Učitelja da ih izliječi zadobili su zdravlje zahvaljujući svojoj upornosti. Gubavac koji je obazrivo kazivao Isusu da ga može izliječiti ako hoće, pobudio je u Isusa ganuće i zadobio ozdravljenje. Ostat će ta dva načina: nasrtljivost i otmjenost. Jedni će dobiti, kako Isus drugdje veli, zbog nasrtljivosti: «Ustat će i dat će mu jer mu dodijava.» Drugi će dobiti zbog otmjenosti i obazrivosti: «A Isus, ganut, ispruži ruku.» Marko, jedini od velike četvorice koji bilježi stanja prirode, bilježi, skupa s ostalom trojicom, Isusova duševna stanja. Veli da je Isus bio ganut. To ganuće izrekao je Isus kretnjom. Pružio je ruku. Dotakao je gubavca. Bila je to nesumnjivo smiona gesta. Taknuo je čovjeka, taknuo je čovjeka obredno nečista (gubavci su to bili), taknuo zaražena čovjeka. Ugledni Učitelj ne krije svoja osjećanja, ne zatomljuje ganuće i ne ukrućuje ruku.

Kršćani često ukrućuju ruku i gnjetu osjećaje ganuća. Grčko – rimski hladni mir, koji se uvukao kao uzor u duhovnost, sapinje srce i ruke. A ne jedanput sam se uvjerio da je siromahu dlan primaknut njegovu licu bio draži od dara s dlana. Osvjedočio sam se da ganuta ruka dira više nego riječi, i neskriveno osjećanje liječi jače nego slavna misao. Ako hoćete…

(Ivan Golub)

Bilo je to uoči Božića. Baka je, po starom običaju, okupila oko sebe kćeri i unučiće: Toma, Fima, Mary i Maca i nekoliko prijatelja: seoskog župnika, mladog liječnika i učitelja.

Što ste nam lijepo donijeli? – pitala su djeca u zboru. – Možda torbu? – rekao je Mac. On jest bio najmanji, ali najveći sladokusac. – Meni mač?! – viknuo je s nadom Fim. On je sanjao o tome da postane slavan ratnik. – Zacijelo brod! – rekao je Tom, jer on je bio siguran da će postati kapetan broda kad odraste. – Smotuljak tkanine! Uzdahnu tetka Letty. Tetka Letty jako je voljela lijepe haljine, ali je bila vrlo siromašna i nikada ih nije mogla kupiti.

Mary, djevojka nježna i lijepa, smiješeći se, gledala je mladog liječnika. On joj je uzvraćao osmijeh. Oni nisu ništa zapitkivali, bilo im je dovoljno da budu zajedno.

Stari učitelj približio se ognjištu i prosuo na razbuktale glavnje malo nekog bijelog praška.

- Evo! – vikne on i pljesne dlanovima – donio sam vam ovo! Oblak crvenkasta dima sukne i pretvori se u pozlaćenu prašinu, prospe se cijelom sobom, i sve se najednom preobrazi.

Tom se najednom nađe na velikom brodu, koji je poskakivao na bijesnim valovima. On je junački stršio na komandnom mostu, držao u rukama kormilo i vodio brod sigurnim smjerom.

Fim se nađe usred krvava boja. Neprijatelji navalili sa svih strana, ali u Fimovim je rukama bljeskao oštar mač…

Liječnik i Mary začuše glazbu kao na svadbi, veseo smijeh i kucanje čaša. Gledali su se i opazili da su svečano odjeveni: on u crnom fraku, a ona u svadbenoj haljini s vijencem i velom.

Baka se nađe pred velikim zrcalom u zlatnom okviru. Pogleda u nj i vidje sebe mladu i lijepu, kakva je nekoć bila i kakva bi uvijek željela biti.

Tetka Letty nađe u rukama veliki paket. Odriješi vrpcu, razmota šareni papir i ugleda prekrasnu, blistavu haljinu od crvena brokata.

Mac opazi da su ormari i police od same slatke čokolade, zastori od prženog šećera, jastuci od slatke pjene.

Stari župnik osjeti hladnoću. Ogleda se i vidje vedro nebo puno zvijezda, a pred sobom osvijetljenu špilju. Shvatio je da se nalazi u Betlehemu, da je to prva Badnja večer.

Tako je došla ponoć. Zazvonila su zvona, jasnim srebrnim glasovima. Učitelj rastjera rukom dim, soba se razvedri. Sva su priviđenja nestala, svi su se prenuli iz svojih snova, ali svakome su duboko u srcu ostali sreća i mir.

Čak su i psi zadovoljno lajali na dvorištu, mahali repovima, sretni, ali nitko nikad nije doznao što su oni sanjali.

(Charles Dickens)