Kako se obogatiti Novo!
0 preuzimanja
Jednom davno neki je pohlepni bogataš unajmio sjajnog matematičara. Tražio je da mu matematičar formulu za stjecanje najvećeg mogućeg profita u poslovima koje je vodio. Bogatašev san je bio da zlatom i draguljima popuni ogroman sef koji se upravo izrađivao po njegovim instrukcijama.
Matematičara je držao zatvorenog u radnoj sobi dok god se nije uvjerio da je pronašao rješenje. Jedne noći se pojavio kod bogataša s velikim osmjehom na licu: „Pronašao sam formulu!“ – rekao je, „Moji proračuni su savršeni.“ Bogataš je, međutim, morao već sutradan na dugi put i nije imao vremena da ga sasluša u potpunosti. Obećao je matematičaru da će ga platiti dvostruko više ukoliko pristane voditi njegove poslove u njegovom odsustvu, primijenjujući novu formulu. Matematičar je oduševljeno prihvatio ponudu.
Kada se nakon nekoliko mjeseci bogataš vratio s puta, shvatio je da je sav njegov imetak jednostavno nestao. Bijesan kao ris, odmah je otišao do matematičara po objašnjenje. Matematičar je hladnokrvno odgovorio što je napravio. Sve njegovo bogatstvo podijelio je ljudima. Bogataš nije mogao vjerovati svojim ušima.
„Mjesecima sam analizirao kako bi bogat čovjek mogao maksimalno zarađivati, ali je sve što sam radio bilo ograničeno. Postoji granica koliko jedan čovjek može sam ostvariti. Onda sam shvatio da je ključ u tome da nam mnogo ljudi pomogne da ostvarimo naš cilj. Stoga je zaključak da je pomaganje drugima najbolji način da ostvarimo što više koristi.“
Bogataš je bio bijesan na samog sebe shvativši da je izgubio sve što je stekao zahvaljujući glupoj šemi nekog luđaka. Međutim, dok je hodao okolo kao muha bez glave, nekoliko susjeda mu je prišlo kako bi mu pomogli. Svi su oni dobili pomoć dok je matematičar eksperimentirao sa bogatstvom očajnog čovjeka. Osjećali su veliku zahvalnost prema bogatašu pa su mu ponudili gostoprimstvo u svojim kućama i sve drugo što bi tako posebnom čovjeku moglo zatrebati. Susjedi su se čak počeli i prepirati ko će mu prvi pomoći.
U sljedećih nekoliko dana, bogataš je uvidio razmjere onoga što je matematičar smislio. Gdje god je otišao dočekivali su ga sa izuzetnim počastima, bili su ljubazni prema njemu i htjeli su mu pomoći na razne načine. Shvatio je da je zahvaljujući tome što više nama ništa, dobio puno, puno više.
Zahvaljujući novoj situaciji, uspio je brzo pokrenuti nove i uspješne poslove, ali je ovaj put pratio sugestije izuzetnog matematičara. Više svoje bogatstvo nije držao daleko od ljudi. Umjesto toga je dijelio sve što je imao sa stotinama poznanika, čija srca je pretvorio u najsigurniji, najzahvalniji i najplodonosniji sef na svijetu.
Ne zaboravimo, sve što dajemo drugima vrat će nam se, kad tad, u obliku koji možda uopće ne očekujemo.
prema https://duhidusa.wordpress.com
| Pregleda: | 1671 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh: - Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam. - Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba. - Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo. - Kao na primjer - upita On. - Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da… - Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena. Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze. Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti "Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti." Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta. U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača. Upravo tada sam čula da me netko zove. - Gospodine, jesi li to Ti? - Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o… Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga: - Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati. Gospodin me prekide u mom ludom govoru: - Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja. Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh: - Gospodine, pošalji me, ići ću!
(izvor nepoznat)
Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi zvanih Tim i Maggie, sa svoje dvoje djece po imenu John i Lucy. Da bi se razumjelo kako su bili sretni, morate razumjeti kako je to bilo u to vrijeme. Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama.