Kuća od zlata - priča o životu Novo!
0 preuzimanja
Za vrijeme zlatne groznice neki čovjek prodao svu svoju imovinu, kupio opremu za kopanje zlata i osigurao dovoljno hrane. Otišao je u planine zajedno s drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.
Dani, mjeseci i godine su prolazili, a on nije pronalazio ni trunku zlata. Postajao je sve siromašniji i na kraju ostao bez ičega. Osjećao se veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, i otišao u prirodu. Stigao je do jednog potoka.
Zastao je i, promatrajući prirodu, odlučio tu izgraditi kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo praviti cigle od zemlje i sušiti ih na suncu. Došla je zima, a on je, izmoren, umro od gladi i hladnoće.
Od tada je prošlo mnogo godina i jedan je mladi bračni par kupio taj prostor i sagradio na njemu kuću.
Međutim, jako im je smetala neugledna kućica nasred livade, pa su je odlučili srušiti.
Kada su počeli s rušenjem primijetili su svjetlucanje u ciglama. Analiza je pokazala da se u ciglama nalazi zlato. Mjesto s kojega je vađena zemlja za cigle bilo je bogato nalazište zlata i na njemu je kasnije otvoren rudnik.
Zamisli koliko čovjek može biti slijep pored očiju i ne vidjeti bogatstvo koje traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata! Zato ne budi slijep. Otvori oči! Pogledaj oko sebe!
autor nepoznat
| Pregleda: | 1663 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
NAUČIO SAM da kada si zaljubljen, vidi se. NAUČIO SAM da kada mi samo jedna osoba kaže "uljepšao si mi dan... ", onda je moj dan sasvim drugačiji. NAUČIO SAM, da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju. NAUČIO SAM, da je važnije biti ljubazan nego biti u pravu. NAUČIO SAM, da nikada od djeteta ne smiješ odbiti poklon. NAUČIO SAM, da uvijek možeš za nekoga moliti, ukoliko sam nema snage da može sebi pomoći na drugi način. NAUČIO SAM, da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život od tebe zahtjeva, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati. NAUČIO SAM, da je ponekad sve što je nekome potrebno, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje. NAUČIO SAM, da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo. NAUČIO SAM, da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim. NAUČIO SAM, da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi da je cijenjen i voljen. NAUČIO SAM, da Bog nije sve učinio u jednom danu. Zašto ja mislim da mogu? NAUČIO SAM, da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam. NAUČIO SAM, da kada se planiraš osvetiti nekome, time samo dopuštaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati. NAUČIO SAM, da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane. NAUČIO SAM, najlakši način da rastem kao osoba je da se okružim ljudima koji su pametniji od mene. NAUČIO SAM, da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmijehom. NAUČIO SAM, da nitko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega. NAUČIO SAM, da je život tvrd i zahtjevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji. NAUČIO SAM, da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš. NAUČIO SAM, kada naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje. NAUČIO SAM, da bih volio da sam svome djedu, prije nego što je umro, još jednom rekao da ga volim. NAUČIO SAM, da treba podijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti. NAUČIO SAM, da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled. NAUČIO SAM, da ne mogu birati kako ću se osjećati, ali mogu odlučiti šta ću s time uraditi. NAUČIO SAM, da, kad ti jednom novorođeno unuče uhvati mali prst svojom rukicom, osvojen si doživotno. NAUČIO SAM, da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se penješ. NAUČIO SAM, da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti. NAUČIO SAM, što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti. NAUČIO SAM, ugriz psa neće proći ako psa ubiješ.
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)