Krede u boji - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Nitko nije znao kad je taj čovjek došao u grad. Činilo se da je oduvijek bio na pločniku najprometnije ulice, ondje gdje su bile trgovine, otmjeni restorani, velika kina, večernja šetališta, sastajališta zaljubljenih.
Klečeći na koljenima, komadima krede u boji slikao je anđele, krajolike pune sunca, sretnu djecu, ruže u cvatu, snove o slobodi...
S vremenom ljudi su se privikli na njegovu prisutnost. Katkad bi netko bacio novčić na sliku, netko bi s njim popričao.
Povjerili bi mu svoje brige i nade. Pričali bi o svojoj djeci.
Čovjek je slušao i vrlo malo govorio.
Jednoga je dana počeo skupljati stvari i pripremati se za odlazak. Svi su se okupili oko njega, promatrali ga i čekali. „Ostavi nam nešto za uspomenu.“
Čovjek im je pokazivao prazne ruke.
Što im je mogao darovati?
No ljudi su čekali.
Tada čovjek istrese iz naprtnjače komade obojene krede i podijeli ih mnoštvu.
Darovao je svakome komadić krede i otišao bez riječi.
Ljudi su svoje komadiće uramili kao dragocjenost, drugi pohranili u gradski muzej moderne umjetnosti, treći su ih spremili u ladicu. Većina je na njih jednostavno zaboravila.
Tako je i s nama. Prije 2000 godina došao je Čovjek koji je i tebi darovao mogućnost da obojiš svijet...
Što si učinio s komadićima krede?
| Pregleda: | 1551 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Svakog jutra, u malom Kraljevstvu Blagostanja, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.
Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.
- Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!