Andrea je imala jednu jedinu želju - biciklu. Jednu žutu biciklu, brzinku, koju je vidjela u izlogu u gradu. Od nje su joj rasle zazubice. Vidjela ju je u svojim snovima, u bijeloj kavi, u spomeniku Karlu Velikom koji je bio na školskoj knjizi.

Ali Andreina majka je imala mnoštvo dugova, troškovi su rasli svaki dan. Nije još mogla kupiti skupu biciklu koju je sanjala Andrea.

Andrea je poznavala majčine novčane poteškoće i zato je odlučila zatražiti biciklu direktno od Boga. Za Božić. Svake večeri Andrea je istom rečenicom započinjala svoje molitve: "Sjeti se učiniti da imam žutu biciklu za Božić. Amen."

Svake večeri majka je slušala Andreine molitve za žutu biciklu i svake večeri žalost je više pritiskala njeno srce. Majka je znala da će Božić postati najtužniji dan za Andreu. Nije mogla nabaviti djevojčici biciklu i djevojčica će biti rastužena na smrt.

Stigao Božić; i naravno Andrea nije dobila biciklu. Navečer, kao i svake večeri djevojčica je kleknula pored kreveta i izgovorila svoju molitvu.

"Andrea" reče majka tužno, "mislim da ćeš biti nezadovoljna, jer nećeš dobiti biciklu za Božić. Nadam se da se ne ljutiš na Boga jer nije odgovorio na tvoje molitve." Andrea pogleda majku:"O, ne mama, nisam ljuta na Boga. Odgovorio je na moje molitve. Bog je rekao: NE!"

Naučimo iskreno moliti "Budi volja Tvoja!"

U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze.