Topolino i mehanički miš Novo!

0 preuzimanja

mis_sloboda_vjeonauk„Upomoć, upomoć, eno miša!“ Na taj povik tanjurići, žlice i vilice razletjeli bi se na sve strane.

S dušom u nosu, Topolino bi dojurio u svoju rupu. On nije htio ništa drugo doli pokupiti mrvice ispod stola. Ali svaki put kad ga ugledaju, nastane takva zbrka. Jedni viču upomoć, drugi se laćaju metle. Jednoga dana, dok je bio sam u kući, Topolino začuje cijukanje u Gizelinoj sobi. Prišulja se polako i gle: tamo je bio drugi, pomalo neobičan miš. Umjesto šapa imao je kotačiće, a na leđima limeni ključ za navijanje.

»Tko si ti?« upita Topolino.

»Zovem se Pipo, mehanički sam miš. Omiljena sam igračka gospođice Gizele. Naviju me i ja onda jurim ukrug. Gospođica Gizela se o meni brine, spavam na njezinu mekom jastuku među lutkama zajedno sa slonićem. Svi me vole!«

»Mene nitko ne voli«, reče Topolino tužno.

No ipak bijaše sretan što je pronašao prijatelja.

»Hajdemo u kuhinju potražiti kakvu mrvicu sira«, reče Topolino oduševljeno.

»Ah, ja ne mogu hodati«, odvrati Pipo. »Ja se krećem samo kad me naviju, ali to nije bitno, važno je da me vole.« Topolino je također zavolio Pipa, pa je često odlazio u sobu gospođice Gizele da ga posjeti. Pripovijedao mu je svoje doživljaje s metlama, mišolovkom i tanjurima. Pipo je pak njemu pričao o sloniću, o plišanom pingvinu i osobito o djevojčici Gizeli. Tako su njih dvojica provodili cijele dane zajedno.

Šarena gušterica

Kad bi ostajao sam u svojoj rupi, Topolino je razmišljao o Pipu i sve više mu zavidio. »Ah!« uzdahnuo bi. »I ja bih volio biti mehanički miš, pa da me svi vole i paze.«

Jednoga dana Pipo ispriča prijatelju čudnu priču. »Čuo sam«, u povjerenju će mu, »da u vrtu na kraju staze, tamo ispod grma ribizla, stanuje čarobna gušterica koja može pretvoriti jednu životinju u bilo koju drugu.«

mis_vjeronauk_poucna_prica_sloboda»Možda bi mene mogla pretvoriti u mehaničkog miša?« pomisli Topolino.

Još istoga dana pođe Topolino u vrt i stane na kraj staze.

»Gušterice, gušterice«, pozove tiho.

Pred njim se pojavi velika šarena gušterica.

»Je li istina da me možeš pretvoriti u mehaničkog miša?« upita on.

»Naravno da mogu«, reče gušterica. »Kad bude puni mjesec, donesi mi ljubičasti kamenčić.« Danima je Topolino pretraživao svaki kutak vrta tražeći ljubičasti kamenčić, ali nigdje ga nije mogao naći. Bilo je žutih, plavih, zelenih, no ljubičastom kamenčiću ni traga.

Na kraju se umoran i gladan vratio kući. U kutu pred ulazom gdje se odlagalo smeće ugleda kutiju punu starih igračaka i tamo, među kockicama i potrganim lutkama, ugleda Pipa.

»Što se dogodilo?« upita Topolino. Pipo mu ispriča tužnu priču.

Gizela je imala rođendan, došli su brojni gosti i svatko je donio dar. »Sutradan«, uzdahnu Pipo, »mnoge su stare igračke strpali u ovu kutiju, i sad će nas baciti u kantu za smeće.« Topolino se gotovo rasplakao. »Jadni Pipo, jadni moj prijatelju!« pomislio je. Istoga časa neka sitnica privuče njegovu pažnju. Je li moguće? Da, vidio je ljubičast kamenčić.

Sav izvan sebe od sreće, zgrabio ga je svojim šapicama i otrčao u vrt. Bijaše pun mjesec. Zastao je pred grmom ribizla i povikao:

»Gušterice! Hej, gušterice!« Iz grma je uskoro provirila šarena gušterica.

»Puni mjesec jest, ljubičasti kamenčić je tu, a što si ti ono htio postati?« »Ja bih želio...«, Topolino načas zastade, a onda će: »Gušterice, bi li mogla pretvoriti mehaničkog miša u miša kao što sam ja?« Gušterica spusti velike vjeđe, začu se gromoglasni tresak, a zatim se opet sve utiša. Gušterice je nestalo zajedno s ljubičastim kamenčićem. Topolino potrča u kuću. Pred vratima je stajala kutija - prazna. »Možda je prekasno«, pomisli i tužna srca pođe u svoju rupu.

No uskoro začuje cijukanje. Prišulja se oprezno izlazu i ugleda mišji repić.

»Tko je tamo?« upita znatiželjno.

»Ja sam, Pipo!« reče miš.

"Pipo! Pa to si ti, Pipo!" uzvikne Topolino i nadoda: "Živjela gušterica, živjela njezina čarolija!"

Dvojica prijatelja radosno se zagrle. Izašli su u vrt i pred grmom plesali do zore.

Leo Lionni

Pregleda: 4295 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 22. 11. 2019.

Slični dokumenti

Paco, vrati se kući
Paco, vrati se kući

U malom španjolskom gradiću čovjek po imenu Jorge žestoko se posvađao sa svojim mladim sinom Pacom. Slijedećeg je dana Jorge otkrio da je Pacov krevet prazan - momak je pobjegao od kuće. Prepun grižnje savjesti Jorge je preispitao svoju savjest i shvatio da mu je sin važniji od svega ostaloga.

Magarčić stolara Josipa
Magarčić stolara Josipa
Siromašni stolar Josip pošao na sajam jer je morao kupiti kojekakvih sitnica za dom i radionicu. Dugo je obilazio, jer je novca imao malo, a stvari - i one najjednostavnije - ipak je trebalo platiti. Kad je bilo vrijeme ručku, pojeo je jednu lepinju koju je Marija ispekla u pepelu, i jednu jabuku. U gostionicu nije ulazio, jedno što mu se nije dalo miješati s trgovcima i mušterijama, a drugo što još uvijek nije bio ništa kupio, pa nije mogao znati koliko bi novca smio potrošiti za objed. Uostalom, Josip je rijetko pio vina. Navikao je na čistu vodu s izvora.
Zatim je nastavio obilaziti sajmište, među ljudima koji su prodavali i kupovali. Bilo je tu skupocjenih vrčeva i ćupova, šarenih tkanina, meda i masla, mirisa i različitog voća. Hodajući tako, opazi Josip kako mu ususret dolazi bijedan magarčić, siv, mršav, sitan, nemoćno izmičući batinama krupnog trgovca. Josipu se magarčić odmah sažalio. Na mršavu vratu visjela mu je krupna dobra glava, a na leđima se crvenili tragovi od batina, krvave pruge koje su se baš iznad vrata križale, kao da je bijednu životinju netko označio znakom križa.
Josip nije bio kanio kupovati nikakve životinje, ali sad je naglo odlučio pokušati: - Prodajete li ovo magare? - zapita on grubijana koji je još mahao kvrgavom batinom. Ovaj odgovori: - Dao bih ga za sitniš, samo da ga se riješim. Josip odmah plati, obujmi magarčića oko vrata i šapne mu u uho: - Hajdemo, jadniče moj, kući. Marija će ti se obradovati.
Magarčić nije mogao vjerovati očima ni ušima. Njegov dotadašnji gospodar više ga ne tuče niti psuje na njega, a novi gospodar nježno ga miluje po vratu i šapće mu u uho, kao što ga je nekada davno milovala njegova majka magarica. I magarac odmah poslušno pođe za čovjekom.
- Gle gada magarećeg - čudio se onaj što ga je prodao - bolje sluša njegovo šaputanje nego moju
batinu. Pravi magarac!
A magarac je zaista bio pravi pravcati magarac, samo što njegov bivši gospodar nije bio dobar čovjek. Sad je magarac došao o u ruke dobromu čovjeku. I hodao je s Josipom prema maloj
bijeloj kućici na rubu gradića Nazareta. Putem mu je Josip tepao: - Znaš, lijepo je živjeti i trpjeti
uz nju. U njezinim je očima mir, iz njih zrcali cijelo nebo…
Nato je magarčić strignuo ušima i podigao otežale kapke, čak je i klimnuo glavom, tako da je Josip zaista mogao pomisliti da ga životinja razumije. I pripovijedao je dalje: - Znaš, ja ti imam malu radionicu, puna je svježeg mirisa strugotine koja frca ispod moje blanje. U jednom kutu ogradit ću ležaj. Naći ćemo ti nešto za jelo. Ne mogu ti obećati da ćeš uvijek biti sasvim sit, ali tući te neću! Bit ćemo mi dobri prijatelji.
I sve je bilo kako je Josip obećao, ali - nisu dugo ostali u Nazaretu. Nešto se iznenada dogodilo, Josip je s Marijom morao na put. Putovali su dugo, čak do Betlehema. A tamo u Betlehemu nije za njih bilo ni bijele kućice, ni tople radionice, da magarčić otpočine u kutu na svježim strugotinama. Morali su svi zajedno u neku mračnu špilju. Ni ta nije bila slobodan, u njoj je živio neki veliki dobroćudni vol. Ali taj je mirno preživao i ničim nije pokazivao da su mu gosti neugodni. Vidjevši magarčića, vol se obradova društvu, približi mu se i upita ga: - Hej, prijatelju, odakle dolazite? - Čak iz Nazareta - reče tiho magarčić.
Vol nikad nije bio u Nazaretu, volovi ne putuju daleko, oni se vrte oko svoga sela, orući i vukući
kola. Zato je pitao: - To mora biti negdje daleko? - Da samo znaš koliko je daleko! Gotovo na
kraju svijeta. Kako sam umoran! Ali sam i sretan.
Volu se nikad nije dogodilo da je bio sretan i umoran. Jer, kad je bio najumorniji pa bi pokušao zastajati, dobivao je batine. Zato je sjećanje na umor za njega bilo sasvim neugodno. - Umoran si, veliš - reče on magarčiću. - Znači da ni tvoj gospodar nije dobar. Svi su takvi. Samo nas ganjaju!
- Ne, ne! - usprotivio se magarčić. - Moj je gospodar najbolji na svijetu. I on je sada umorniji od mene, jer putem nije jahao, nego je hodao koliko i ja. I mora biti umorniji od mene, jer on je samo čovjek, a ne magarac kao ja. - Čudak neki, zašto nije jahao? - pitao se vol. - pa vas magarce ljudi i drže uglavnom zato da bi na vama jahali.
- Jahala je na meni Marija, mlada gospodarica. Ona uopće ne bi mogla hodati. Jer ona nije sama.
Nosi dijete. Skoro će ga roditi. Jedva čekao da vidim hoće li biti dječak ili djevojčica. Josip i
Marija cijelim su putem međusobno razgovarali o dječaku, ali ja znam da to nitko ne zna unaprijed… - zapričao se magarčić.
Vol ga prekinu: - Poslije ćeš mi sve ispripovjediti, sad jedi. Podijelit ćemo moj obrok sijena. Ali,
što se to događa? - trgnu se naglo i pogleda iz špilje na livadu. - Zar ste vi pod špiljom zapalili
tako veliku vatru?
Magarčić je pogledao i viknuo: - Ne, to nije zublja, nego nekakva velika zvijezda! Gledaj, spustila se i ide za Marijom, mojom gospodaricom! O, čuješ li pjevanje?!
Vol je rekao: - To nisu obični ljudi! Zvijezde im se klanjaju…
- Uvijek sam znao da nisu obični ljudi - složio se magarčić. - Josip je najbolji čovjek na svijetu, a
Marija je tako dobra… Slušaj, plače dijete!
Okrenuli su glave prema Mariji, a ona je već u naručju držala dječačića. Dijete je zaplakalo. Bilo mu je hladno, jer vatra koju je Josip uspio naložiti od nekih suharaka više je dimila nego gorjela.
Vol je bio snalažljiv. Pozvao je magarca da svojim toplim dahom griju male ručice i nožice Dječaka. Marija je bila vrlo zahvalna, pomilovala ih je po njuškama. Vol samo što se nije rastopio od miline…
- Blago tebi, magarčiću, ti ćeš nositi na svojim leđima ovu divnu ženu i ovo slatko dijete! Sad
razumijem da možeš biti u isti mah i umoran i sretan.
Magarac nije mogao ništa odgovoriti. Činilo mu se da mu srce tuče u samom grlu. Nešto ga je počelo gušiti, i dogodilo se nešto što mu se nije dogodilo ni kad je dobivao najteže batine, njegove su se velike oči ispunile suzama. Radosnicama.
Josip mu položi ruku na glavu i reče: - Vidiš, magarčiću, rodio se Bog! Ti i ja bit ćemo mu sluge.
MAK, prosinac 1968.
 

Zanimljivosti

Na službenoj web stranici Filipinske biskupske konferencije postoje blogovi trojice biskupa: nadbiskupa Oscara Cruza, mons. Leonarda Medroza i Josea Manguriana, sa sadržajima iz etike, morala, politike i raznim društvenim temama. Izradom blogova biskupi su pokazali odlučnost u korištenju nove tehnologije u službi Evanđelja.

Humor

Poslije sprovoda svi dolaze ožalošćenom udovcu. Samo što su sjeli počne strašno nevrijeme s grmljavinom. Udovac s dubokim uzdahom reče: ‘Evo, upravo je stigla gore.’

Poslovice

Ne idi utabanim putem. Umjesto toga kreni tamo gdje puta nema i ostavi trag. (Anoniman)