Prolazio Ben pustinjom i vidio jednu malu palmu. Nije mu se sviđao njezin izgled i odluči na njezine grane staviti teški kamen. Mala palma je prestala rasti jer ju je teško kamenje pritiskalo i nije mogla ići u visinu. Tako je bila prisiljena puštati svoje korijenje dublje u zemlju. Kako je spuštala svoje korijenje na većoj dubini je našla vodu koja joj je pomogla da raste. Tada je dobila snagu za život i rast. Uskoro su joj grane ojačale i više joj nije smetalo ono teško kamenje. Zamislimo da je Ben nakon nekoliko godina prolazio opet pustinjom pokred one palme. Što bi mu ona rekla? Hvala ti što si mi stavio ono teško kamenje na grane jer mi je pomoglo da ne odem u visinu nego u dubinu da pronađem vodu koja mi je dala život.
Jedan je opat običavao na vrlo zoran način poučavati mlađe učenike. Tako je svakog jutra bacao kamen na jedan kip koji je predstavljao pogansko božanstvo u ruševinama obližnjeg rimskog hrama.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
Na jugoistoku Rumunjske postoji ikona Rasplakane Gospe za koju se vjeruje da je 1699. godine plakala 26 dana. Ikoni se pripisuje čudesno ozdravljenje od sljepoće stoga joj na blagdan Velike Gospe hrle tisuće hodočasnika.
Humor
Majka prati goste do izlaznih vrata, a dijete trči za njom. Mama mu kaže: – Kako se kaže kad gosti odlaze? – Hvala Bogu! – dijete odgovori.
Poslovice
Nije sretan onaj tko ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema. (Latinska)