Zlato, tamjan i smirna Novo!
0 preuzimanja
Mudraci otvaraju svoje blago i donose Djetetu zlato, tamjan i smirnu. Oduvijek se ova tri dara tumačilo uvijek iznova. Irenej Lyonski vidi u 2. stoljeću u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo božanstvo a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On dakle u darovima ne vidi slike tajne božanskoga Djeteta, nego znakove našega predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu. Legenda aurea poznaje i druga tumačenja. Kraljevi prinose zlato zbog Marijina siromaštva, »tamjan zbog kužna mirisa staje, smirnu da okrijepi Djetetove udove i otjera zle crve«. Ili, pak, zlato znači božanstvo, tamjan pobožnu dušu, a smirna čisto tijelo, budući da čisti od svake nečistoće. Očito su stari uživali stavljajući u ove darove svu svoju maštovitost.
Zlato je uvijek privlačilo ljude. Stari govore o zlatnu sjaju bogova. Za Klementa Aleksandrijskoga je Kristova mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznoga Logosa. Zlato se u vatri čisti. U njega se ništa ne miješa. Zlato se oduvijek primjenjuje u kultu. Zlato pripada bogovima. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše. Mi smo ne samo ljudi ove Zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga. Na našemu licu sjaji Božja slava. U svojoj duši imamo udjela na Božjemu sjaju.
Tamjan se u mnogim kulturama primjenjuje kao ugodno mirisno sredstvo. Tamjan koji se uzdiže k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Naša se čežnja diže k nebu kao tamjan. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na Zemlji. Ona ima lakoću tamjana. Prodire i kroz sva zatvorena vrata. Otvara nam srce i daje da postane prostrano. Tamjan lijepo miriše. Ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. Kad sam bio na gori Atosu, očarao me poseban miris tamošnjega tamjana. Crkve udišu ovaj miris. Tu odmah nastaje osjećaj tajne, udomljenosti, zaštićenosti, čežnje i ljubavi. Tamjan se davno podigao, ali ostavlja u čitavoj prostoriji jedinstven miris. Svjesno ga udišem i osjećam se taknut božanskim okusom. Određeni mirisi odmah mi u svijest ponovno dozivaju snažne osjećaje iz prošlosti. Miris sijena sjeća me na godišnji odmor. Tu je iskustvo godišnjega odmora ne samo u glavi, nego u čitavu tijelu. Tako je i s tamjanom. Tu formalno mirišem tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažam čitavim svojim tijelom.
Smirna je za stare rajska biljka. Upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Smirna je ujedno i ljekovito sredstvo, lijek za naše rane. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti. Naše rane su se otvorile. Prisilile su nas da se ogradimo od vanjskoga bogatstva. Ono najvrjednije što imamo jest srce koje može ljubiti. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu, vjerujući da će ono ozdraviti i preobraziti ove rane. Kad pred božansko Dijete stavimo svoju ranjenu i povrijeđenu životnu povijest, možemo naslutiti: Sve je dobro. Više se nećemo svađati s našim ranama. Mi ćemo sebe s tim našim ranama predati u ljubav koja nam je zasjala u božanskomu Djetetu. Tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama.
Potraži darove koji odgovaraju tebi i tvojoj trenutačnoj situaciji i donesi ih božanskomu Djetetu. I dopusti da te vodi slika koja najviše tebi odgovara. Ona te hoće povesti k Djetetu. Slika ti omogućuje da se pokloniš pred onim kod koga možeš biti kod kuće, a sebe zaboraviš, postaneš slobodan od vrtnje oko sebe. Kad zaboraviš sebe, bit ćeš sasvim i potpuno ti, istinski slobodan.
Anselm Grün
| Pregleda: | 3136 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.
On me upitao: ''Voliš li me?''
Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!''
Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?''
Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.''
Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?''
Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.''
Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?''
Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.''
Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?''
Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.''
No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?''
S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali...
Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?''
Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.''
"Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?''
Odgovorile su samo suze.
Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?''
Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.
''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?''
Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.
''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.''
''VOLIŠ LI ME ZAISTA?''
Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?
Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.''
Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.''
Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?''
Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.''
Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš?
Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.
Nepoznati autor
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens