Đavao i ravnodušnost Novo!

Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.

Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.

Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.

No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.

Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.

U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.

A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.

Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“

Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.

Stjepan Lice

Koliko nas ljudi svakodnevno izluđuje i naljuti? Da ih pokušamo osvojiti i zavoljeti?