I ptice vole živjeti Novo!
0 preuzimanja
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:
"Idemo na brdo, gađati ptice!"
Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprotstaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosmo do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i pokoji cvijetak u travi. "Pogledaj eno zebe!" Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala na grančici. "Tiho!" - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage odustati. No moja se savjest već probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć maloj ptici. I glasu moje savjesti.
Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. I Heinrich je naglo ustao. Bijesan kao ris. "Gade!" - siktao je, "ja ću ti pokazati." Alli ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. "Ne smijemo ubijati, Heinrich", rekao sam mirno. "I ptice vole živjeti. Kao i mi!"
On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Od tada se nisam više bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim po svojoj savjesti.
(Albert Schweitzer)
| Pregleda: | 3750 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Čišćenje
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Ispit savjesti prema molitvi Oče naš
Ispit savjesti prema molitvi Oče naš
Oče naš, koji jesi na nebesima
Vjerujem li da je Bog moj Otac i da sam ja Njegovo dijete?
Imam li puno pouzdanje u Njega, ili se držim pred Njim kao rob, pun straha i trepeta?
Dolazi li mi pomisao da posumnjam u Njegovu ljubav prema meni?
Sumnjam li u Njegovu Providnost?
Oslanjam li se zaista na Njega, da me neće nikad napustiti, ni u sadašnjosti ni u budućnosti?
Nastojim li naći vremena, da se divim Božjim djelima, da Boga hvalim i slavim i da mu se klanjam?
Tko je nebeski Otac za me?
Imam li o Njemu krive ideje, iskrivljeno mišljenje?
Stvaram li od Boga idola, zamišljam li ga na svoju sliku?
Jesam li svjestan da sam dragocjen u Božjim očima?
Dolazi li mi napast da pomišljam kako me Bog prezire?
Sveti se ime Tvoje
Ako je Bog Otac, On je i sveti Bog. Poštujem li Božju svetost, osobe, mjesta ili stvari, koje su Njemu posvećene?
Brinem li se da Boga bolje upoznam studijem, proučavanjem, slušanjem Riječi Božje, molitvom, itd.?
Kako razvijam svoju vjeru?
Kako govorim o Bogu?
Govorim li s poštovanjem i ljubavlju?
Šalim li se, izrugujem, ismijavam sa svetim stvarima, s religijom, s Bogom?
Brinem li se da upoznam Oca nebeskoga?
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Na kojem području moga bića Bog ne vlada kao apsolutni Gospodar?
Koji grijeh je zapreka dolasku Kraljevstva Božjeg u mene?
Sprječavam li svojevoljno dolazak Kraljevstva Božjega: grješna šutnja, strah, ljudski obzir, nemarnost, nepokretnost?
Brinem li se za spasenje i duhovnu sreću grješnika?
Jesam li u tome nemaran?
Molim li za obraćenje grješnika?
Dolazi li mi napast da svedem Kraljevstvo Božje na jedino političko oslobođenje ili socijalni napredak?
Rastavljam li širenje Evanđelja od ljudskog oslobođenja?
Kojim sredstvima tražim da dođe Kraljevstvo Božje? Evanđeoskim ili nasiljem, oružjem?
Jesam li nesnošljiv u svojoj vjeri?
Budi volja Tvoja
Želim li i tražim li zaista da se u mom životu ostvari volja Božja?
Ljubim li tu volju i želim li je više od svoje volje? Prihvaćam li je s vjerom?
Jesam li uvjeren da me nebeski Otac ljubi kad mi je Njegova volja teška i mučna? Jesam li ustrajan biti vjeran volji Božjoj u neuspjehu, u patnji, u grijehu, u bolesti ili u smrti?
Molim li da upoznam volju Božju, da ostvarim tu volju?
Nastojim li raspoznati volju Božju?
Kako uvažavam Božje zapovijedi?
Kao dužnosti ili sredstva da upoznam i ispunim volju Božju?
Pokoravam li se Bogu iz ljubavi, ili zbog straha od pakla, od Božje kazne?
Bojim li se Bogu reći DA za svoje zvanje i za svoj život?
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Usudim li se od Boga i od drugih zamoliti ono što mi je potrebno za život?
Što je bitno u mojim molitvama: materijalni kruh ili duhovna hrana?
Je li moja molitva općenita ili se ograničuje na moje osobne potrebe?
Molim li samo za druge, ili nastojim pružiti im kruh, koji njima manjka, dijeleći s njima od svoga suviška, od sposobnosti i svog vremena, itd.?
Dopuštam li biti drugima na raspolaganju, ili se bojim da će mi oduzeti vrijeme?
Dijelim li svoj kruh s onima koje mi Bog šalje? Kako?
Nastojim li slaviti Boga i zahvaljivati mu za kruh, koji mi On daje svaki dan?
Rasipam li dobra, koja su mi dana na raspolaganje?
Hranim li svoj život kruhom života? Jesam li vjeran sakramentu Euharistije?
Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim
Jesam li sumnjao u Božje milosrđe, u Božje oproštenje s obzirom na sebe?
Opraštam li onome koji me je uvrijedio ili mučio?
Kako? Samo ustima ili od srca?
Opraštam li lako? Uvijek?
Jesam li spreman oprostiti svom bratu, mužu, ženi, susjedu, svojoj djeci onako kako meni oprašta Otac nebeski’?
Znam li učiniti prvi korak prema pomirenju?
Događa li se da odbijem oprostiti ili da se pomirim?
Jesam li zloban, kivan, osvetoljubiv?
Podržavam li staru mržnju?
Znam li priznati svoje zablude i svoje grijehe?
Jesam li jedan od onih koji govore: »Opraštam, ali neću nikada zaboraviti«?
Idem li na počinak prije pomirenja?
Odbijam li razgovor zbog oholosti ili sebičnosti?
Događa li se da nisam ništa učinio, što je u mojoj moći da se izmirim?
Vjerujem li u oproštenje Božje za mene?
I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla
Vjerujem li u postojanje zla duha, sotone, đavla?
Bojim li ga se?
Jesam li ponizan pred napastima?
Da odbijem napast, prihvaćam li se molitve, pokore, Riječi Božje?
Kad me napadne napast, gubim li hrabrost?
Vjerujem li, da mi Bog daje svaki dan potrebnu snagu da odbijem napasti, da odbijem zlo?
Kad učinim zlo, znam li smjesta pogledati prema Bogu, nebeskom Ocu i zatražiti pomoć u sakramentu Pomirenja, kako bih se oslobodio od ropstva zla duha?
Molim li za sve one koji strašno trpe da bi ostali vjerni u svojim obvezama? Podržavam li ih i ohrabrujem, da ustraju u dobru?
Molim li Oca nebeskoga da me čuva od zla duha?
Događa li mi se da se igram s napastima?
Činim li što treba da smjesta otklonim napast?
Oče naš, koji jesi na nebesima
Vjerujem li da je Bog moj Otac i da sam ja Njegovo dijete?
Imam li puno pouzdanje u Njega, ili se držim pred Njim kao rob, pun straha i trepeta?
Dolazi li mi pomisao da posumnjam u Njegovu ljubav prema meni?
Sumnjam li u Njegovu Providnost?
Oslanjam li se zaista na Njega, da me neće nikad napustiti, ni u sadašnjosti ni u budućnosti?
Nastojim li naći vremena, da se divim Božjim djelima, da Boga hvalim i slavim i da mu se klanjam?
Tko je nebeski Otac za me?
Imam li o Njemu krive ideje, iskrivljeno mišljenje?
Stvaram li od Boga idola, zamišljam li ga na svoju sliku?
Jesam li svjestan da sam dragocjen u Božjim očima?
Dolazi li mi napast da pomišljam kako me Bog prezire?
Sveti se ime Tvoje
Ako je Bog Otac, On je i sveti Bog. Poštujem li Božju svetost, osobe, mjesta ili stvari, koje su Njemu posvećene?
Brinem li se da Boga bolje upoznam studijem, proučavanjem, slušanjem Riječi Božje, molitvom, itd.?
Kako razvijam svoju vjeru?
Kako govorim o Bogu?
Govorim li s poštovanjem i ljubavlju?
Šalim li se, izrugujem, ismijavam sa svetim stvarima, s religijom, s Bogom?
Brinem li se da upoznam Oca nebeskoga?
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Na kojem području moga bića Bog ne vlada kao apsolutni Gospodar?
Koji grijeh je zapreka dolasku Kraljevstva Božjeg u mene?
Sprječavam li svojevoljno dolazak Kraljevstva Božjega: grješna šutnja, strah, ljudski obzir, nemarnost, nepokretnost?
Brinem li se za spasenje i duhovnu sreću grješnika?
Jesam li u tome nemaran?
Molim li za obraćenje grješnika?
Dolazi li mi napast da svedem Kraljevstvo Božje na jedino političko oslobođenje ili socijalni napredak?
Rastavljam li širenje Evanđelja od ljudskog oslobođenja?
Kojim sredstvima tražim da dođe Kraljevstvo Božje? Evanđeoskim ili nasiljem, oružjem?
Jesam li nesnošljiv u svojoj vjeri?
Budi volja Tvoja
Želim li i tražim li zaista da se u mom životu ostvari volja Božja?
Ljubim li tu volju i želim li je više od svoje volje? Prihvaćam li je s vjerom?
Jesam li uvjeren da me nebeski Otac ljubi kad mi je Njegova volja teška i mučna? Jesam li ustrajan biti vjeran volji Božjoj u neuspjehu, u patnji, u grijehu, u bolesti ili u smrti?
Molim li da upoznam volju Božju, da ostvarim tu volju?
Nastojim li raspoznati volju Božju?
Kako uvažavam Božje zapovijedi?
Kao dužnosti ili sredstva da upoznam i ispunim volju Božju?
Pokoravam li se Bogu iz ljubavi, ili zbog straha od pakla, od Božje kazne?
Bojim li se Bogu reći DA za svoje zvanje i za svoj život?
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Usudim li se od Boga i od drugih zamoliti ono što mi je potrebno za život?
Što je bitno u mojim molitvama: materijalni kruh ili duhovna hrana?
Je li moja molitva općenita ili se ograničuje na moje osobne potrebe?
Molim li samo za druge, ili nastojim pružiti im kruh, koji njima manjka, dijeleći s njima od svoga suviška, od sposobnosti i svog vremena, itd.?
Dopuštam li biti drugima na raspolaganju, ili se bojim da će mi oduzeti vrijeme?
Dijelim li svoj kruh s onima koje mi Bog šalje? Kako?
Nastojim li slaviti Boga i zahvaljivati mu za kruh, koji mi On daje svaki dan?
Rasipam li dobra, koja su mi dana na raspolaganje?
Hranim li svoj život kruhom života? Jesam li vjeran sakramentu Euharistije?
Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim
Jesam li sumnjao u Božje milosrđe, u Božje oproštenje s obzirom na sebe?
Opraštam li onome koji me je uvrijedio ili mučio?
Kako? Samo ustima ili od srca?
Opraštam li lako? Uvijek?
Jesam li spreman oprostiti svom bratu, mužu, ženi, susjedu, svojoj djeci onako kako meni oprašta Otac nebeski’?
Znam li učiniti prvi korak prema pomirenju?
Događa li se da odbijem oprostiti ili da se pomirim?
Jesam li zloban, kivan, osvetoljubiv?
Podržavam li staru mržnju?
Znam li priznati svoje zablude i svoje grijehe?
Jesam li jedan od onih koji govore: »Opraštam, ali neću nikada zaboraviti«?
Idem li na počinak prije pomirenja?
Odbijam li razgovor zbog oholosti ili sebičnosti?
Događa li se da nisam ništa učinio, što je u mojoj moći da se izmirim?
Vjerujem li u oproštenje Božje za mene?
I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla
Vjerujem li u postojanje zla duha, sotone, đavla?
Bojim li ga se?
Jesam li ponizan pred napastima?
Da odbijem napast, prihvaćam li se molitve, pokore, Riječi Božje?
Kad me napadne napast, gubim li hrabrost?
Vjerujem li, da mi Bog daje svaki dan potrebnu snagu da odbijem napasti, da odbijem zlo?
Kad učinim zlo, znam li smjesta pogledati prema Bogu, nebeskom Ocu i zatražiti pomoć u sakramentu Pomirenja, kako bih se oslobodio od ropstva zla duha?
Molim li za sve one koji strašno trpe da bi ostali vjerni u svojim obvezama? Podržavam li ih i ohrabrujem, da ustraju u dobru?
Molim li Oca nebeskoga da me čuva od zla duha?
Događa li mi se da se igram s napastima?
Činim li što treba da smjesta otklonim napast?
prema duhidusa.wordpress.com