Za šalicu mlijeka Novo!
0 preuzimanja
Howard Kelly, koji je bio veoma siromašan, jednog je dana prodajući robu od vrata do vrata kako bi si platio studij, ostao s deset centi u torbi... A bio je strašno gladan! Stoga odluči kod sljedeće obitelji kod koje uđe, zamoliti nešto hrane.
Vrata mu je otvorila uglađena dama, i to ga je smelo do te mjere da nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane. Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka.
Mladić je polako pio, a zatim upitao gospođu: - Koliko dugujem? - Ne duguješ ništa - odgovori - moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći. - Od srca Vam zahvaljujem ...! - rekao je zbunjeni mladić.
Kad je izlazeći prešao prag, Howard je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude.
Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela. Mjesni liječnici joj nisu mogli pomoći pa su je odlučili poslati u u bolnicu u glavni grad. Nazvali su i dr. Howarda Kellya, koji je tada bio cijenjen i nadaleko poznat liječnik, da ga pitaju za savjet.
Znao je ime mjesta iz kojeg pacijentica dolazi. Posjetio ju je u bolničkoj sobi i istog trena prepoznao. Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja. Odlučio je učiniti sve što se učiniti može kako bi spasio život ove sada već starije gospođe. Od tog trenutka najveća briga mu je bila bolesnica, i sve svoje vrijeme posvetio je traženju lijeka za strašnu bolest koja ju je vodila kraju.
Nakon duge borbe, pacijentica je pobijedila bolest...! Kad je bila izvan životne opasnosti dr. Kelly je zamolio u računovodstvu bolnice da račun pošalju njemu na uvid prije nego ga isporuče gospođi. Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu. Zatim je zamolio da se uruči bolesnici. Gospođa se bojala pogledati račun strahujući da nadilazi njezine mogućnosti.
Kad je konačno otvorila kuvertu vidjela je da na dnu računa piše: Plaćeno prije puno godina ... jednom šalicom mlijeka!" Dr. Howard Kelly
Suznih očiju je prošaptala: “Hvala ti, moj Bože! Svoju ljubav si objavio po rukama i srcima ljudi! "
....................................................................
“Kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, meni ste učinili što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće ...“ (Mt 25,40)
| Pregleda: | 1647 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)
Šetajući tako ulicama, čitah na plakatima:
»Ne bacajte papire na zemlju! Ne gazite zelene površine! Ne kidajte cvijeće!«
Tolika upozorenja, pomislih.
Pored mene, prođe grupa mladića i djevojaka. Smijali se, dobacivali šale, kršili zabrane… Zagađivali su okolinu riječima kojih bi se stidio svaki rječnik.
I dođe mi da viknem: »Ljudi, ne zagađujte okolinu psovkama, lažima, prostotama, nepravdom, mržnjom!
Ne gazite nježnost u dušama malenih, ne prelazite preko svoje savjesti, ne izbacujte otrovne riječi, jer će vam se sve to vratiti!
Ne držite jedni druge cijevima ispušnim! Ne bacajte otrov na sjeme koje ste sami posijali! Ne zagađujte ni svoju nutrinu, Ni svoju okolinu!
s. Bogoljuba Cifrek