Poniznost - kratka priča Novo!

Dragi prijatelju, Kako si? Pišem Ti da Ti još jednom kažem kako Te žarko ljubim, i brinem se za te. Jučer sam Te vidio kako razgovaraš sa svojim prijateljem i onda sam cijeli dan čekao, nadajući se da ćeš doći i malo vremena proboraviti sa mnom. Kad je došla večer, poslao sam Ti divan zalaz sunca i svježi lahor, da malo odahneš. Čekao sam, i čekao, ali nisi došao … To me je jako rastužilo, ali ipak Te volim jer sam Ti prijatelj, što god se dogodilo. Prošle noći, gledajući Te kako spavaš, toliko sam čeznuo da pomilujem Tvoje čelo; zato sam Ti poslao mjesečeve zrake na Tvoj jastuk i Tvoje lice. Opet sam čekao, i želio biti uza Te, da bismo mogli razgovarati. Ah, kad bi barem mogao znati koliko darova imam za Tebe … Ujutro si se kasno probudio i brzo opet otrčao, a da nisi ni pomislio na mene, svoga prijatelja. Kad bi htio i bio pozoran, mogao bi čuti kako ti govorim: volim Te! Pokušavam Ti govoriti preko plavog neba, blagog lahora što šumori kroz granje, preko raznobojnog cvijeća, trepteće zvijezde i srebrnastih oblaka, i reći Ti: VOLIM TE! Objavljujem Ti to slapovima što se ruše niz brijeg. Usred olujne munje i groma, stavljam pticama u usta ljubavne pjesme da Ti pjevaju. Ogrćem Te toplinom sunca, mirišem zrak mirisom prirode … Moja ljubav za Tebe je najveća! Svaki trenutak Tvoga života htio bih dijeliti s tobom, malenkosti, Tvoje uspjehe, Tvoje promašaje, Tvoju žalost. Želim živjeti u Tebi i da Ti živiš u meni! Ako želiš, možemo zajedno provesti vječnost, od danas, i onda uvijek u nebu. Pozivam Te da se danas sretnemo … Sve ovisi o Tebi. Ja ću Te čekati! zauvijek Tvoj prijatelj, Isus Krist P.S. Trebam više glasnika koji bi raznosili ovo pismo i drugima. Molim pošalji ga svima do kojih možeš doći. Hvala.

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.

Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.

Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:

- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.

- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!

Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!

A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.

- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.

- Deseticu - odgovorio je Miška suho.

- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.

- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.

- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.

- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.

Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.

- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!

- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.

- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?

- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.

- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl

Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?

- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!

U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.

- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.

To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)