Izbor nasljednika - priča za razmišljanje Novo!

0 preuzimanja

Jedan uspješni biznismen ušao je u duboku starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga netko zamijeni. Pozvao je sve potencijalne kandidate, financijske direktore, šefove odjela i pogona, blagajnike, savjetnike i održao im govor: “Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da ja završim moje poslovanje i odem u zasluženu mirovinu. Dat ću svakome od vas po jedno specijalno sjeme. Želim da ga posadite i zalijevate i da se ponovno okupimo sljedeće godine kako bismo vidjeli što ste učinili s njim. Tada ću odlučiti tko će biti moj nasljednik.”

Na tome je sastanku bio i Jim, i kao svi prisutni dobio je sjemenku.

Kada je stigao kući, podijelio je sa svojom ženom šefovo razmišljanje i oni odlučiše zajedno njegovati sjeme iz kojega će niknuti biljka. Pronašli su lijepu teglu, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali nekoliko knjiga o uzgoju biljaka i živjeli u ritmu novosti iz tegle.

Svakoga su dana zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne.

Nakon 20-tak dana, neki od Jimovih kolega već su počeli u uredu govoriti o biljci koja raste.A u Jimovoj tegli se ništa nije događalo. Prošlo je više od mjesec dana. Sada se već naveliko raspravljalo o biljkama. Na zajedničkim ručkovima razmjenjivale su se praktične ideje o brzom rastu i Jim je shvatio kako jedino kod njega nema ničega i da je on jedini neuspješan.

Ni šest mjeseci kasnije ništa nije niknulo u Jimovoj tegli.

Počeo je vjerovati kako je u nečemu pogriješio. Možda previše vode ili loše gnojivo ili, pak, nešto drugo, što nije mogao objasniti. Znao je da je učinio najbolje što je mogao i bilo mu je žao što je bez rezultata.

Godina je došla kraju i mladi šefovi su se sa svojim biljkama okupili oko starog biznismena. Jim je rekao svojoj ženi da neće nositi praznu teglu, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti, rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Osjećao je mučninu i podmuklu bol u trbuhu.

Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u životu. Unio je svoju praznu teglu u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu različite, pažljivo odnjegovane, biljke. Sve su bile prelijepe, upravo, neodoljivo privlačne u svojoj bujnosti. Stavio je, uz podsmijeh svojih prijatelja, svoju praznu teglu na pod.

Kada je stari biznismen stigao, pogledom je preletio preko svih biljaka i pozdravio kandidate. Jim je pokušao biti što dalje od njega kako ne bi susreo njegov pogled.

“Kako ste ih samo lijepo odnjegovali!” – počeo je starac. “Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika…” I, u tom je času spazio praznu teglu. Zatražio je od potpredsjednika da ju donese i dovede vlasnika naprijed. Jim je protrnuo.

“Sada će mi se grohotnom smijati… Možda će me izbaciti iz firme” – pomislio je.

Kada je istupio, starac ga upita što se to dogodilo s njegovom sjemenkom? I Jim mu je ispričao. Starac je rekao: “Jim, veoma sam ponosan na tebe… Poštovani, Jim je moj zamjenik!”

“Pa… kako je to moguće? Moja tegla je prazna…”, – mucao je Jim zbunjeno.

Stari biznismen pojasni: “Prije godinu dana ja sam svakome od vas dao sjemenku iz koje ne može ništa niknuti. Dao sam vam mrtvo sjeme, sterilno. Svaki od vas, kada je vidio da ništa ne raste, odlučio je zamijeniti ga zdravim sjemenom. Svaki od vas – osim Jima. Svi ste mi donijeli biljke i cvijeće od vašega sjemena, a ne od moga. Jedino je Jim prihvatio neuspjeh i imao dovoljno hrabrosti i poštenja da mi donese praznu teglu. Vi ste svi tražili uspjeh – po svaku cijenu, a Jimu je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha. Zbog toga je on od danas moj nasljednik…”

prema: http://mudremisli.net

Pregleda: 1575 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 26. 03. 2020.

Slični dokumenti

Božja poruka
Božja poruka

zaljubljenostPripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)

Životna očekivanja današnje mladeži
Životna očekivanja današnje mladeži

Nedavno, na jednom dugom putovanju vlakom, trojica mladića, koji su imali otprilike osamnaest godina, unišla su u moj odjeljak. Pratio ih je neki stariji čovjek. Kasnije sam otkrio da je to bio profesor tjelesne kulture u njihovoj školi.

Zanimljivosti

Na jugoistoku Rumunjske postoji ikona Rasplakane Gospe za koju se vjeruje da je 1699. godine plakala 26 dana. Ikoni se pripisuje čudesno ozdravljenje od sljepoće stoga joj na blagdan Velike Gospe hrle tisuće hodočasnika.

Humor

Majka prati goste do izlaznih vrata, a dijete trči za njom. Mama mu kaže: – Kako se kaže kad gosti odlaze? – Hvala Bogu! – dijete odgovori.

Poslovice

Nije sretan onaj tko ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema. (Latinska)