Priča o istini - Stjepan Lice Novo!
0 preuzimanja
Neki je čovjek uvijek i zbog svega plakao. Nije bilo ničega što ga ne bi moglo rasplakati. Od pregažena mrava do klaunova u cirkusu, u svemu je vidio razlog za plakanje. Jednog dana ljudi mu rekoše: - Otiđi od nas. Tvoj plač ne nalikuje našem plaču. Različit si od svih nas i tvoja nam prisutnost nije ugodna. Bolje je da odeš sam nego da te mi protjeramo.
I tako čovjek ode.
Drugi se čovjek uvijek i zbog svega smijao. Sve, baš sve, moglo ga je nasmijati. Od malog prsta do pogreba, u svemu je vidio razlog za smijeh. Jednog dana ljudi mu rekoše: - Otiđi od nas. Tvoj smijeh nije poput našega smijeha. Različit si od svih nas i nije nam drago što si s nama. Otiđi prije nego što te protjeramo.
I čovjek ode.
Kad su se susreli, reče prvi: - Ljudi su me otjerali jer nisu razumjeli moj plač. Ali, u tvojem smijehu ja osjećam svoj plač.
Drugi reče: Mene su otjerali zbog mojeg smijeha. Nisu ga znali shvatiti. ali, u tvojem plaču ja prepoznajem svoj smijeh.
I pođoše zajedno.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 3454 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala, na grani vrbe. Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi u račvama iz kojih se vrba granala. “Baš je krasno ovo zeleno lišće.”
Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom... ZELENA reče: «Jasno, ja sam najvažnija. Ja sam simbol života i nade.