Prvi školski dan Novo!

Nije lako krenuti u školu prvi dan. Nakon uživanja neograničene slobode treba se pokoravati školskoj disciplini. A vjerujte to uopće nije lako.

Kad mi je bilo šest godina, odlučio sam ne ići u školu. Nije tu koristilo ni nagovaranje oca ni molbe majke. O školi jednostavno nisam htio ni čuti. „Sva će ti djeca zavidjeti kad vide tvoju krasnu torbu i nove hlače“, rekao je otac, a majka je odlučila ispeći tortu za nagradu kad se vratim kući. Mene ipak sve to skupa nije zanimalo. U školi sam morao slušati i raditi što drugi hoće, a ja to nisam htio. Jednog je dana, na nagovor moga oca, u kuću došla učiteljica. Bilo mi je to stvarno smiješno – kao da ću ja ikada ići u školu. „Tako se radujem što ćeš svaki dan dolaziti k meni. Ti si poslušan i sigurna sam da ćeš biti jedan od najboljih učenika“ – rekla je pogledavši me s osmjehom. Otac i majka gledali su me zabrinuto. Učiteljica je bila mlada i vesela i nimalo nalik onome kako sam je ja zamišljao i kako su mi pričali stariji prijatelji iz ulice. Pomislio sam: „Pokušat ću. Eto pokušat ću ići u školu pa što bude.“

No ubrzo je došla jesen, a mene je volja za školom posve prošla. Roditelji su me jedva istjerali iz kuće. Majka me odvela u školu. Cijelim sam putem plakao i nezaustavljivo jecao. Kad sam stigao pred školu prestao sam plakati da mi se druga djeca ne bi rugala, ali oči su mi bile crvene od suza i nisam mogao zaustaviti jecanje. U školskom dvorištu bilo je puno djece sa svojim mamama ili tatama. Bio je tu i susjedov Ivan i blizanci gospođe koja radi u trgovini i mnoga druga djeca. Dok sam promatrao djecu i školsku zgradu, došla je učiteljica i rekla: „Djeco, sad ćemo svi u učionicu.“ Te su me njezine riječi tako potresle da mi je u trenutku srce prestalo kucati. Počeo sam opet plakati i tako sam se drečao da su i druga djeca počela gubiti volju za školom. Za mamu sam se doslovno prilijepio i nisam se dao odvojiti od nje.

Učiteljica me je pokušala nagovoriti lijepim riječima, nudila mi je bombone i čokoladice, rekla je da mogu ponijeti i svoju najdražu i gračku i kako sva druga djeca idu… ali bilo je uzalud. Nakon nekog vremena majka me odvela kući. Bila je već jako ljuta. Kad smo došli kući i otac me ugledao i shvatio što se dogodilo i da sam došao ranije od sve druge djece, pogledao me ozbiljno i rekao: „Pa ti uopće ne moraš ići u školu. Možeš ostati kod kuće i biti pravi glupi dječak.“

Nakon nekoliko sati, kad sam se smirio, u ušima su mi odzvanjale riječi „glupi dječak“, „glupi dječak“, „glupi dječak“. Ali ja ne želim biti glup. Razmišljao sam. Hoće li me moji prijatelji iz ulice i dalje smatrati prijateljem. Hoće li prihvaćati i moje prijedloge za igru? Što će misliti o meni? Možda još nije sve propalo? Nisam mogao više izdržati. Otišao sam majci i odlučno rekao: „Sutra idem u školu!“ Stvarno?“, upitala je mama sva radosna. „Da, idem jer ne želim biti glupi dječak" odgovorio sam mirno.

Što sam rekao, to sam i učinio. Sutradan poslije ručka otišao sam k susjedovu Ivanu da idemo zajedno u školu. On je razrogačio oči i gledao me s nevjericom jer je vidio moje jučerašnje ispade pred školom.

Krenuli smo i što smo se više približavali školi u meni je više rastao ponos. Osjećao sam se tako hrabro i tako važno. Idem u školu i neću biti glupi dječak.

I učiteljica me je gledala začuđeno kad me je vidjela kao mirno ulazim u razred. Učenici, kako oni koji su me od ranije poznavali tako i oni koji me nisu poznavali, nisu skidali oka s mene. A ja, ja sam ponosno sjedio na svom mjestu i ponašao sam se kao da se ništa nije dogodilo.

prema vjeronaučnom priručniku za prvi razred „Učimo ljubiti Boga i ljude“.