Krede u boji - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Nitko nije znao kad je taj čovjek došao u grad. Činilo se da je oduvijek bio na pločniku najprometnije ulice, ondje gdje su bile trgovine, otmjeni restorani, velika kina, večernja šetališta, sastajališta zaljubljenih.
Klečeći na koljenima, komadima krede u boji slikao je anđele, krajolike pune sunca, sretnu djecu, ruže u cvatu, snove o slobodi...
S vremenom ljudi su se privikli na njegovu prisutnost. Katkad bi netko bacio novčić na sliku, netko bi s njim popričao.
Povjerili bi mu svoje brige i nade. Pričali bi o svojoj djeci.
Čovjek je slušao i vrlo malo govorio.
Jednoga je dana počeo skupljati stvari i pripremati se za odlazak. Svi su se okupili oko njega, promatrali ga i čekali. „Ostavi nam nešto za uspomenu.“
Čovjek im je pokazivao prazne ruke.
Što im je mogao darovati?
No ljudi su čekali.
Tada čovjek istrese iz naprtnjače komade obojene krede i podijeli ih mnoštvu.
Darovao je svakome komadić krede i otišao bez riječi.
Ljudi su svoje komadiće uramili kao dragocjenost, drugi pohranili u gradski muzej moderne umjetnosti, treći su ih spremili u ladicu. Većina je na njih jednostavno zaboravila.
Tako je i s nama. Prije 2000 godina došao je Čovjek koji je i tebi darovao mogućnost da obojiš svijet...
Što si učinio s komadićima krede?
| Pregleda: | 1551 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Stara je violina dospjela na aukciju. Bila je jako istrošena i puna ogrebotina.
Bila je jako istrošena i puna ogrebotina.
Sedamdesetih godina 19. stoljeća na jugoistoku SAD-a rodio se dječak koji nije poznavao svoga oca. Njega i njegovu majku mještani su gledali s prijezirom i mrmljali si u bradu: “Što ovi ne odu iz našega grada; tko je uopće otac malome?”