Krtica i sunce - Stjepan Lice Novo!
0 preuzimanja
Nekada su krtica i sunce povazdan bili zajedno. Zanosno su se družili i natjecali tko će se domisliti ljepšoj igri. Kad bi se umorili, počinuli bi zagledani jedno u drugo. Krtica je svojim bistrim očima promatrala sunce, a ono ju je obasjavalo svojim sjajnim okom. No, jednom u osvit dana, sunce opazi neki tek izniknuli cvijet. „Gledaj kako je divan“, reče ushićeno krtici i razdragano pozove cvijet da se pridruži njihovoj igri.
Ali krtica nije htjela svojega prijatelja dijeliti s nekim došljakom. Kad se smračilo, ona se tiho prišulja cvijetu i pregrize mu korijen. Zadovoljna učinjenim, pođe na počinak, no san joj ne htjede na oči. Čitavu se noć nemirno premještala, a kada tanka crta svjetla na obzorju najavi dolazak njezina prijatelja, ona osjeti nelagodu u duši i zavuče se pod zemlju.
Čim se sunce promolilo iza stabla, odmah razazna što se zbilo. Cvijet je ležao mrtav, a na mjestu gdje se krtica zavukla pod zemlju oblikovao se mali humak.
„Krtice, prijateljice“, zazva je sunce bolnim glasom, „dođi, dan je pred nama“.
Krtica je čula glas svojega prijatelja, ali se nije odazvala. Sunce je dozivalo krticu, danima ju je dozivalo, no uzalud.
„Krtice, dođi“, dozivalo ju je sunce. „Onaj mi je cvijet bio silno drag, ali tisuće takvih mogu probuditi iz zemlje. No, ti mi nedostaješ, tebe trebam.“
Prošlo je mnogo godina. A onda krtica jednoga dana nenadano proviri iz zemlje. „Krtice!“ usklikne sunce. „O, kako ti se radujem!“
„Tko si ti?“ upita ga krtica.
„Sunce, tvoj prijatelj“, žustro joj odgovori sunce.
Krtica okrene glavu u smjeru odakle je dolazio glas. U taj čas sunce ugleda njezine prazne oči, ali prije negoli je u svojoj zapanjenosti išta uspjelo izustiti, krtica reče: „Ne možeš me prevariti. Ti više ne postojiš. Valjda ne očekuješ od mene da ne vjerujem svojim očima.“
To reče i ponovno zađe pod zemlju.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 2004 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 28. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti.
Gospodine Isuse, dok si na posljednjoj večeri bio za stolom sa apostolima rekao si Filipu:
“Toliko sam vremena s vama i ti me još ne poznaješ” (iv 14,9).
Taj si prijekor uputio i Filipu i ostaloj desetorici.
Kako to da te tvoji izabranici, one koje si sam pozvao, vjerni pratioci nisu poznali?
Kako to da su ostali slijepi?
Tri su godine bili s tobom, slušali tvoje riječi, gledali tvoja djela, malo prije se nahranili tvojim tijelom i tvojom krvlju.
I nisu te razumjeli, nisu prepoznali tko si Ti. Zašto Gospodine?
Znači mogu godinama biti s tobom a da te ne upoznam. Čovjek može primiti sve sakramente i ostati slijep u duhu i mrtav u srcu. Rizik je to koji me straši.
Što je manjkalo apostolima? Manjkao im je Duh Sveti, Duh istine koji će skinuti mrenu s njihovih očiju kako bi u Tebi mogli vidjeti Boga.
I nama nedostaje Duh Sveti, jer smo ga svojim egoizmom, svojom sebičnosti protjerali i nismo ga ponizno, ustrajno i s vjerom tražili.
Toliko smo vremena s tobom Gospodine i još te ne poznamo. Kao i apostoli, ako i mi želimo ići za tobom, čuli smo toliko tvojih riječi, služili tolike mise, toliko smo puta pričest primili. I što smo shvatili? Što se u nama promijenilo?
I nama manjka nešto bitno, nešto što će maknuti zavjesu koja te skriva našim očima.
Ti si nam tako blizu, a mi te ne vidimo.....
..... kao učenici na putu u Emaus.
U svom životu putujemo zajedno s Tobom, ali nam manjka svjetlo da vidimo tvoje lice i živimo u Tvojoj prisutnosti.
Manjka nam Duh Sveti, manjka nam ljubav.
Ti si molio Oca za dar Duha Svetoga i Otac te uslišao poslavši Duha Svetog na Duhove.
Tebe, Gospodine Isuse, Otac uvijek uslišava. Moli i za nas DuhaSvetoga.
Duha davatelja života. Daj nam Duha Svetoga i osjetit ćemo Božiji dah, kucaj Njegova Srca i duboku radost Presvetog Trojstva.
autor nepoznat