Priča o dva smijeha Novo!
0 preuzimanja
Veliki i mali smijeh započeli svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i kazališta, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi.
Veliki smijeh postao je umišljen pa se širio, širio, širio - dok nije puknuo kao neki preveliki balon, a mali smijeh trčao je ulicama i brao cvijeće za razne tužne mame. O velikom smijehu pisalo je u novinama, pojavljivao se na naslovnim stranicama u novom kaputu, a mali smijeh oprezno je dijelio poljupce prolaznicima, pa ga zato nisu zamijetili. Kažu da za veliki smijeh treba dvorac, palača ili bar neko igralište, a da mali smijeh može stanovati i u loncu za cvijeće i u tatinom starom šeširu. Neki tvrde da su mali smijeh zapazili u mačjem oku i lelujanju trave, a drugi misle da su ga otkrili u ptičjem cvrkutu. Ako nikad ne upoznate veliki smijeh, bit će vam žao, ali još ćete više tugovati ako ostanete bez malog smijeha. On je i sad pokraj vas, zar ne osjećate? Pritajio se, vragolan, nestaško, sakrio u kutu usnica, pa se smješka, gotovo nevidljiv. Kad odem sutra u šetnju, povest ću sa sobom i mali smijeh. Molit ću ga da mi otkrije busen tratinčice, gnijezdo malih kosova, zeleno pramenje šume. Oh, nadam se da me mali smijeh neće nikada napustiti. Ako se i spotaknem o neki kamen na putu, on će mi pružiti svoju sitnu, prozirnu ruku. Tako ćemo zajedno koračati po svjetlosti.
Sunčana Škrinjarić
| Pregleda: | 2653 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog češljugara ranili lovci i povrijedili mu krilo. Preživio je hraneći se onim što je nalazio u polju, ali došla je strašna ledena zima.
U polju je bilo ogromno strašilo. Tijelo mu je bilo od slame natrpane u staro paradno odijelo.
Glava mu je bila velika narančasta bundeva, zubi od kukuruza, nos - oveća mrkva, a dva oraha su bile oči.
Češljugar se popeo na strašilo. „Što ti se dogodilo, češljugarčiću?“, upita ono ljubazno.
„Muči me studen, nemam skloništa, a o hrani da i ne govorim. Mislim da neću dočekati proljeće.“
„Zavuci se pod moj kaput, slama je suha i topla.“
I češljugar je pronašao dom u strašilovim grudima.
Kad je jednoga dana zemlju okovao ledeni mraz, strašilo srdačno ponudi češljugaru:
„Češljugarčiću, pojedi moje zube.“
„Ali ti ćeš ostati bez usta.“ - reče ptičica.
„Bit ću mudriji ako ne budem puno govorio.“ - odgovorilo je strašilo.
Nekoliko dana kasnije dođe na red nos od mrkve. „Samo jedi, pun je vitamina“, govorilo je strašilo češljugaru.
Kad su na red došle oči strašilo je reklo: „Samo jedi, bit će mi dovoljno tvoje pripovijedanje kad ne budem više imao očiju“.
Strašilo je na kraju češljugaru ponudilo i cijelu svoju glavu od bundeve.
Strašilo nije dočekalo proljeće ali zato se češljugar uzdigao prema nebu sretan.
POUKA: Zaista pšenično zrno ako ne umre ne donosi rod.
Bruno Ferrero
Božić.
Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja,
a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni,
tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića.
Nebo je veliko, a zemlja mala.
- Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu.
Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo.
Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama.
Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.
(Stjepan Lice)