Stari hrast - priča za razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Stari je hrast živio na rubu velike šume. Nevrijeme i godine istodobno su se obarale ne njega, ali njega je to jačalo. Rastao je u svojoj uspravnosti odolijevajući svemu što ga je lomilo i kršilo.
No, dođe vrijeme i hrast oboli. Isprva su oboljele i sasušile se tek neke njegove grane. Potom se bolest počela širiti cijelim njegovim bićem. Naposljetku, gotovo se čitavo stablo sasušilo. Tek su vršci njegovih najmlađih grana sačuvali životne sokove.
S hrasta je svake godine padalo mnoštvo žirova. Neke su pojele šumske životinje, neki su tijekom vremena istrunuli i tiho postali zemlja. Iz nekih su iznikli mladi hrastovi. Rasli su i počeli negodovati što im on oduzima životni prostor, otežava suncu da prodre do njih i sve više ih opterećuje svojom starošću. - Najbolje bi bilo da te ljudi uklone – rekoše jednom. - Možda im još poslužiš za nešto. Jednoga dana, kao da su čuli njihovo mrmljanje, ljudi su došli, oborili stari hrast, uklonili s njega dijelove koji im nisu bili od koristi, a sve što su mogli iskoristiti odvezli. No, dok su obarali stari hrast i uklanjali njegov panj i korijenje, uništili su niz mladih hrastova. Uskoro se na taj kraj oborila oluja i polomila mnoge mlade hrastove koji su se zatekli nezaštićeni na rubu šume. Stari hrast je iz razbacanih svojih ostataka s mnogo boli promatrao što se događa. - O da mi je bilo moguće živjeti još barem neko vrijeme – pomisli - zaštitio bih ih svojim životom dok ne dozru da, koliko je moguće, umiju štititi jedni druge i sami sebe.
(Stjepan Lice)
| Pregleda: | 1731 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Svetoga Nikolu za života nisu zvali svetim, već jednostavno - Nikola. Mnogi su ga zvali „dobri Nikola“ ali njemu to nije bilo drago. Ja tek nastojim biti dobar - znao je reći. Istina, neki su ga zvali i „ludi Nikola“. Uvijek je, na žalost bilo, kao što i danas ima, ljudi koji ne poštuju dobre ljude i koji ne razumiju dobrotu. Oni govore da je dobro samo ono što je korisno. Iako je to potpuno krivo i istina je baš suprotna. Sigurno je, posve sigurno, da je korisno samo ono što je dobro. Da su samo dobri ljudi korisni. A baš ta istina se u životu svetog Nikole često pokazala.
Tako je jednog kasnog zimskog poslijepodneva, kad se već bilo posve smračilo, Nikolu probudila silna vika. Bilo je strašno nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, pljuštala jaka kiša i veliki su valovi udarali o stjenovitu obalu. Nikola je, premda slabo odjeven, požurio pred kuću da vidi što se zbiva. Vani je bio gusti mrak, pa je, nehotice, naletio na nekog uzbuđenog prolaznika.
- Što se događa? - upita ga Nikola.
Ovaj mu isprekidanim glasom ispripovjedi kako je nevrijeme ugasilo dobro čuvanu vatru na vrhu svjetionika, a svjetioničar je zbog obilne kiše i vjetra, koji ni na tren ne posustaje, ne uspijeva ponovo upaliti. Pred obalom je čamac s djecom koju su nevrijeme i mrak, zatekli na otvorenom moru, govorio je prolaznik Nikoli. Ne uspiju li djeca usmjeriti čamac prema jedinoj zaštićenoj uvali do koje je inače svjetionik pokazivao put, čamac će se razbiti o hridi i djeca će izginuti. Do uvale je bilo lako doploviti ali ne za nevremena i po mraku bez svjetionika.
Nikola pogleda uokolo. Posvuda su trčali izbezumljeni ljudi. Žene i djeca su plakali. Nitko nije znao kako pomoći. Sveti Nikola je, premda je bio star i teško hodao, požurio najviše što je mogao, i kako se najbolje u toj tmini i tome metežu mogao snaći, do svjetionika. Popeo se do njega, posrćući i padajući preko hridi. Stao je pokraj svjetionika, licem okrenutim moru. Ništa nije nazirao. Posvuda je bio gusti mrak. I gusti strah.
Sveti Nikola nije znao što bi učinio. Samo je šapatom tiho ponavljao: - Bože, sačuvaj ih! Vrati ih k njihovim roditeljima! Vrati ih žive!
Molio je s povjerenjem, iz dubine duše. - Bože, ti to možeš! Učini ako je volja tvoja!
I čamac je stigao u zaštićenu uvalu i djeca su se spasila. Kada su prispjela u sigurnost zaštićene uvale, djeca su govorila da je kraj svjetionika svijetlilo jedno ljudsko srce, da je svijetlilo neobičnim sjajem, i da im je ono pokazivalo pravi smjer. Bez njega, govorila su djeca, svi bi bili izgubljeni. Svi su znali da je uz svjetionik bio samo Nikola, ali on o tome uopće nije htio govoriti. Samo je ponavljao: Hvala ti, Bože, što si ih spasio.
No djeca su uporno ponavljala kako su vidjela svjetleće srce koje ih je vodilo.
Svi znamo da je Bog spasio djecu, ali Bog često pomaže preko drugih ljudi a vrlo rijetko preko čudesa.
Puno je vremena proteklo od onog vremena kad je sveti Nikola živio na zemlji a njegov a dobrota još uvijek sjaji po svijetu, njegovo srce još uvijek svijetli.
prema „Baka priča najlljepše priče“
Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala
i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak zakucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je na to rekao: Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak došao kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je: Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.