Pričaj mi priču o Bogu Novo!
0 preuzimanja
Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko. Da bih ga umirio nije mi preostalo ništa drugo nego da mu ispričam jednu priču o Bogu. Priča se zove: "Jednom davno ljudi su zaboravili na Boga!"
Bio jednom jedan mali grad sličan tolikim drugim gradićima. Samo se u jednom razlikovao od drugih gradića: Njegovi stanovnici su bili vrlo zaboravni! Djeca su zaboravljala svoje domaće zadaće. Otpravnik vlakova zaboravljao je vlakove koji su prolazili. Otac bi zaboravio izuti cipele prije nego što bi legao u krevet.
I jednoga dana dogodilo se da su ljudi zaboravili na Boga. Vrata crkve su ostala zaključana. Zvono više nije zvonilo. Nitko se nije molio. - Zašto jučer niste došli u školu? - pita učitelj svoje đake. - Jučer je bila nedjelja - smijali su se đaci - nedjeljom imamo slobodno. - A zašto imate slobodno? - pita učitelj djecu. Djeca su se u čudu gledala, nisu znala, jer su zaboravila na Boga. Uskoro se slavio i Božić. - Zašto su na jelku postavljene svijeće i žaruljice i kuglice? - pitali su mnogi, jer ljudi su okitili božićno drvce, ali nisu znali zašto. U božićnoj noći ljudi su pjevali, plesali, galamili kao za Poklade. Nitko više nije znao razloga zašto to čini, a pogotovo nitko nije znao da je Božić tihi blagdan svijeća i svjetla. Dvojica prijatelja su se posvađala, jedan drugome su se napsovali i na kraju i potukli. Drugo jutro jedan od njih reče: - Sada više nemam prijatelja! I on je zaboravio na Boga. - Tko je nalijepio ove plakate po gradu sa slikom izgladnjelog djeteta? (bili su to prošlogodišnji plakati) - pitao je gradonačelnik grada. - Poderite plakate! Nitko se više nije sjećao da ta slika predstavlja poziv na odricanje za gladne.
Grad je bio tužan i tmuran. Ljudi su jedan drugome govorili: - Ma čini mi se da sam nešto zaboravio, ali ne znam što! Jednog dana zapuhala je jaka bura, tako jaka da je pokrenula zvono na tornju crkve. Zvono je zazvonilo. Odjednom su ljudi pogledali prema gore, a jedan od njih povika: - Pa da, zaboravili smo na Boga.
Mali Zdenko kad sam završio s pričom reče: - Grad bez Boga je ružan, tmuran, posvađan, bučan... Takav mi se grad ne sviđa! Ali znam ipak jednoga koji nije zaboravio na Boga. On često moli, ali se i svađa s prijateljima. -Znaš što bi Isus rekao za takvoga - rekoh mu. - Koliko tko uzima riječ Božju u usta nije toliko bitno, nego je daleko važnije da li netko živi onako kako to dragi Bog od nas traži!
| Pregleda: | 1961 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadikovati:
- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
- Deseticu - odgovorio je Miška suho.
- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.
- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.
- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.
(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)
Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?
Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš? Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš? Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?
Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš? Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana? Bi li ti bilo drago upoznati ga sa svim svojim prijateljima? Ili bi se ponadao da neki neće navraćati dok On ne završi posjet?
Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno? Ili bi odahnuo kada konačno ode? Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio, da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom ...