Dragi roditelji,
poštovani ravnatelji škola, učitelji, nastavnici,
vjeroučitelji i odgojitelji,
braćo svećenici,
draga djeco i mladi!
Početak nečega novoga – bilo da je riječ o potpuno novom početku ili nastavku puta na kojem smo se s razlogom zaustavili kako bismo predahnuli i prikupili snagu za daljnji hod – uvijek u nama pokreće dvojake osjećaje: neizvjesnost i čežnju za otkrićem nepoznatoga. Neizvjesnost nas ponekad poput bremena do te mjere pritišče da bismo se najradije zaustavili na onome što smo već ostvarili, u čemu se osjećamo sigurnima i zaštićenima. I bilo bi sasvim opravdano ostati u okvirima dosadašnjih školskih postignuća, spoznaja i umijeća kada u sebi ne bismo osjećali čežnju za novim znanjima. Znati, ne mnoštvo raznovrsnih informacija, nego znati dublje i sveobuhvatnije o životu – to je potreba i hrana bez koje ljudsko biće ne može u punini živjeti.
Iskreno me raduju svi novi pozitivni pomaci, stručna i materijalna ulaganja, osobito na području odgoja i obrazovanja. Novosti u našem školstvu, uobličene u Prijedlog Nacionalnog okvirnog kurikuluma kao temeljni dokument budućem odgojno-obrazovnom sustavu u Republici Hrvatskoj, upravo ciljaju na stjecanje određenih znanja, odnosno osposobljenosti, koje se žele potanje definirati. Što bi učenici kao izravni sudionici i suorganizatori odgojno-obrazovnog procesa trebali znati, za što bi trebali biti osposobljeni – to su, moglo bi se reći, ideje vodilje školske reforme, a njezin je konačni cilj stvoriti „društvo znanja“.
Takva koncepcija obrazovanja doima se vrlo privlačnom, no njezin istinski uspjeh ovisi o temeljnom ili ključnom pitanju: koju sliku čovjeka promiče odgojno-obrazovna reforma? Polazi li školska reforma od čovjeka kao slobodnog bića koji ima svoje dostojanstvo, odnosno neprocjenjivu vrijednost – koji se ne može staviti ni u kakve okvire, koji nadilazi sve ideologije, koji je u konačnici uvijek otvoren nespoznatljivome što ga ne prestaje privlačiti? Nije li to nespoznatljivo, to otajstveno, upravo ono znanje za kojim žudimo i prema kojemu vode sva druga znanja? Teško se oteti dojmu da se u najnovijoj koncepciji reforme školstva ne odražava bitno drugačija slika čovjeka, čovjeka proizvođača. Ako je čovjek sveden samo na tu dimenziju, ako ga se uokviruje u privredni način razmišljanja, onda odgoj i obrazovanje postaju roba na tržištu kapitala, a škola poduzeće. U tom slučaju ni učenici, koji se reformom želi staviti u središte odgojno-obrazovnog procesa, ne bi zadržali svoje središnje mjesto. U konačnici, njihova bi se vrijednost mjerila kriterijima tržišta i materijalnog probitka.
Zadaća je škole učenicima otvoriti široke i univerzalne vidike što osmišljavaju život, koji se ne daju zatvoriti u programe znanstveno-tehničkog obrazovanja. Škola treba biti mjesto očovječenja, vježbaonica vrlina, ona treba ponuditi cjelovitu viziju čovjeka, njegove povijesti i povijesti svijeta. To nije samo znanje iz nekih područja, niti znanje koje bi ostalo tek na razini spoznaje, već znanje o životu, odnosno mudrost kako su je nazivali stari Grci. Stoga za stjecanje takvog znanja nije dovoljan samo intelektualni napor učitelja koji ga prenosi i učenika koji ga prima. Tu je potrebna potpuna raspoloživost i učitelja i učenika koju bih usporedio s evanđeoskom slikom o trsu i lozi. Vinogradar čisti, reže lozu kako bi donijela više roda. Onaj tko poučava, tko odgaja, pozvan je da po Božjem primjeru bude u isto vrijeme strpljiv ali i uporan, pun razumijevanja ali i zahtjevan. Božje djelovanje u povijesti spasenja koje ima za cilj odgoj pojedinca i zajednice pokazuje se odlučnim. Bog se ne miri s postojećim stanjem; on nije popustljiv, pomiren sa sudbinom: on je zauzet, odlučan, spreman ukoriti i pozvati na „ispravak“.
Biti u ovakvoj školi u kojoj se raste, u kojoj se sukladno prispodobi o trsu i lozi donose trajni plodovi, podrazumijeva također spremnost učenika već od najranije dobi na izgradnju kritičkih stavova prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Preispitati svoja znanja, preispitati sebe, svoje stavove i ponašanja, donijeti ispravan sud i djelovati na temelju toga, to je najviši cilj škole. Takvo učenje nije tek puka informacija; to je učenje o životu, učenje i priprema za život. Kao pastiru ove mjesne Crkve osobito mi je stalo da naše škole doista postanu drugi dom za našu djecu i mlade, u kojima će oni uz potrebno znanje usvajati temeljne ljudske i kršćanske vrednote. Stoga, u svima vama, poštovani ravnatelji, učitelji, nastavnici i odgojitelji, vidim osobe koji imaju prevažnu i uzvišenu zadaću odgoja naše djece i mladeži na dobrobit i bolju budućnost Crkve i društva.
U toj odgojno-obrazovnoj zadaći, koja je često slabo vrednovana i društveno potcijenjena, posebnu podršku upućujem svima koji su uključeni u vjerski odgoj – u obitelji, školi i župnoj zajednici. Moja misao upravljena je vama, dragi roditelji, da uza sve svoje roditeljske obveze ne zanemarite kršćanski odgoj svoje djece. Upravo u obiteljskom ozračju treba se događati prva inicijacija u kršćanski život; u obitelji se budi smisao za Boga, u njoj se događaju prvi koraci u molitvi i odgaja moralna svijest. Kršćanski se odgoj u obitelji više svjedoči nego uči, više živi nego naređuje. I vi, dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice u školi, nastojte svojim zauzetim radom i odgojnim kompetencijama dati značajan doprinos novoj humanijoj slici škole o kojoj govorimo. Vjeronauk je u tome ključni školski predmet koji odgaja za vrednote i potiče cjelovito učenje o životu. Istodobno se obraćam i vama, braćo svećenici, koji ste po svom pozivu i službi najizvrsniji odgojitelji u vjeri, da u ovoj svećeničkoj godini svoje najbolje sposobnosti i umijeća usmjerite na redovitu župnu katehizaciju, ne samo djece i mladih nego svih vam povjerenih vjernika.
U toj vam perspektivi svima želim ustrajan i plodonosan rad, zajedništvo i suradnju, a iznad svega takvo odgojno ozračje u kojem će svakodnevno svi njegovi sudionici – oni koji poučavaju i odgajaju, kao i oni koje se poučava i odgaja – rasti, poboljšavati svoju ljudskost i razvijati svoje sposobnosti. I na kraju, prisjećajući se riječi jednog genijalnog odgojitelja, koji reče da je odgoj „stvar srca“, na sve zazivam Božji blagoslov, kako bismo u školi njegove ljubavi učili najdublje tajne života i razvijali najraznovrsnija i najhumanija umijeća dostojna čovjeka kao slike Božje.
U Splitu, 1. rujna 2009.
Mons. Marin Barišić
splitsko-makarski nadbiskup