Najstarija božićna čestitka Novo!
0 preuzimanja
Najstarija štampana božićna čestitka, koja je ušla u "masovnu" proizvodnju proizvedena je 1843. godine u Engleskoj. Čestitka tiskana u tisuću primjeraka izazvala je i malu buku oko činjenice da se na njoj vidi kako dijete pije vino iz čaše. Engleski slikar John Calcott Horsley (1808.-1882.) izradio je tu čestitku za svog prijatelja Henry Colea.
[caption id="attachment_26927" align="aligncenter" width="475"]
Prvu serijsku čestitku nacrtao je John Calcott Horsley[/caption]
Cole je želio karticu koja bi bila spremna za slanje jer nije imao vremena za pisanje desetaka čestitki rodbini i znancima.Kartica potječe iz vremena kada tiskanje u boji još nije bilo razvijeno, pa je ručno bojana. Podijeljena je na tri dijela. U centralnom dijelu vidimo obitelj koja pije vino i slavi, a sa strane vidimo prizore milostinje - davanja hrane i odjeće siromašnima. Tekst na čestitci je "A Merry Christmas and a Happy New Year to You" ili na hrvatskom jeziku "Čestit Božić i sretna Nova godina".
Cole, inače pisac božićnih knjiga, štampao je previše čestitki za svoje potrebe, pa je suvišne prodao.
Komercijalno štampanje i prodavanje čestitki krenulo je tek od 1860-ih godina kada je nova tehnika štampanja u boji snizila troškove. Od tada se slanje štampanih čestitki proširilo Engleskom, a zatim i ostatkom svijeta.
| Pregleda: | 2779 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jučer ste uspjeli riješiti neki problem. Danas je pred vama novi. Hoćete li upotrijebiti jučerašnje rješenje?
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net