Ne možeš vidjeti - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Kad pogledaš ovu sliku vidiš ljepotu, no tvoja percepcija je ograničena i ne vidi potpuni potencijal koju ovaj objekt ima u sebi:
Vidiš sliku malog djelića instrumenta. Ono što ne vidiš je ljepotu cijelog instrumenta. Ne možeš vidjeti sve njegove sofisticirane obline, rubove, elegantne linije i njegovo raskošno tijelo...
Ne možeš dodirnuti i osjetiti glatku ljepotu pomno odabranog drva, dotaknuti svaku pukotinu koje su posljedice posebne ljubavi i predanosti, osjetiti čvrste žice koje čak izazivaju bol na dodir...
Ne možeš vidjeti prste jedne čelistice kako plešu na žicama gotovo neljudskim slobodnim pokretima. Ne možeš čuti veličanstvenu glazbu legendarnih skladatelja kako pršti sa žica i iz kutije, i mekani dugi slatki zvuci uspavanke obične jedne primalje...
Ne možeš pojmiti količinu posvete, truda, vremena, odanosti, boli i žrtve koje su izlivene u ovom jednom instrumentu od svih ljudi kroz čije ruke je on prošao. Ne možeš shvatiti koliko je mladih talenata njegovano kroz mnogobrojne godine druženja s njim...
Ne možeš spoznati gdje je sagrađen, odrastao, otkud je došao, kolika je ljubav uložena u njegov nastanak i razvoj. Nikada nećeš znati koliko se puta ovaj instrument vratio svojem stvoritelju na popravak njegovih polomljenih dijelova. Ne možeš uočiti da se vrijednost ovog instrumenta sa svakom godinom koja prolazi povećava sa njegovom sazrijevanjem...
Kad gledaš ovu sliku vidjet ćeš ljepotu. No, istina je da ne vidiš baš ništa u odnosu na ono što on zapravo jest.
To je baš kao kad pogledaš čovjeka. Možeš samo vidjeti taj maleni segment onoga što se nalazi pred tvojim očima... Ali još je puno toga predivnog skriveno ispod površine onoga što vidiš.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1868 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Albert Einstein i nije bio neki talent za glazbu, ali je uživao svirati violinu. Jednom je prilikom dobio priliku svirati s orkestrom.
Stari su Rimljani bogove molili za uspjeh u poslu, za pobjedu u ratu, za dobru žetvu itd. i prinosili su im žrtve, a bogovi su bili dužni ljudima ispuniti molitve. U molitvama se, smatralo se, točno moralo reći što se želi i što se daje, predviđajući sve slučajeve. Ako se, npr., u molitvi bogu točno ne kaže: "Primi na dar ovo vino koje ti prinosim!" bog će odmah, kakav jest, shvatiti da mu se pirnosi sve vino koje se nalazi u podrumu. I tada jadni čovjek ostane bez ijedne kapljice.
Rimska legenda priča kako se Romulov nasljednik kralj Numa Pompilije pogađao s bogom Jupiterom: - Prinijet ćeš mi za žrtvu glavu - zatražio je Jupiter. - Vrlo dobro - odgovorio je kralj - dobit ćeš glavicu bijelog luka koju ću smjesta iščupati iz svog povrtnjaka. - Ne - odgovorio je Jupiter - hoću nešto ljudsko! - Dobro - odvratio je kralj - dobit ćeš ljudsku kosu. - Ali, ne, ja hoću nešto živo! - U redu - izvukao se kralj - na sve to dodat ćemo jednu malu živu ribu.
Jupiter je, kaže priča, prasnuo u smijeh i na sve pristao.