Molitva u noći Novo!
0 preuzimanja
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
| Pregleda: | 1904 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Diogen je uvijek hodao u dronjcima. Najčešće je spavao po trijemovima i predvorjima tuđih kuća. Jednog jutra ga je u predvorju neke kuće gdje je prespavao posjetio jedan ugledni trgovac iz Atene.
- Noa nije mogao voditi isti život i graditi arku - Abram nije mogao ostati u Haranu i postati ocem naroda u Kanaanu - Mojsije nije mogao živjeti u pustinji i stajati pred faraonom - David je morao ostaviti svoje pašnjake da bi počeo kraljevati - Amos je morao napustiti svoje divlje smokve da bi propovijedao Izraelu - Jona je morao pobijediti urođeni kukavičluk da bi mogao propovijedati u Ninivi - Isus je morao napustiti svoj mirni nazaretski dom da bi mogao otkupiti svijet - Petar, Andrija, Jakov i Ivan morali su napustiti svoje lađe kako bi slijedili Isusa - Matej je morao napustiti carinarnicu kako bi krenuo za Isusom - Pavao je morao iz temelja promijeniti svoj život kako bi propovijedao Evanđelje poganima
Često bismo željeli da nam Bog progovori i da neki znak u životu. Ali s druge strane nismo spremni mijenjati svoj način života, činiti ustupke ili bilo kakve prilagodbe. Kad god je Bog htio da ljudi o kojima govori Sveto pismo nešto posebno učine oni su prvo morali učiniti velike promjene u svom životu. Morali su svoj život prilagoditi Božjem planu spasenja. Kada se prilagodba konačno dogodila Bog je mogao ostvariti svoju nakanu preko onih koje je pozvao. Ne možeš ostati ondje gdje jesi i koračati s Bogom. Prvo moraš imati povjerenja u Boga, vjerovati da je Bog uistinu stvaran i da izvršuje svoja obećanja. Drugi korak u prilagodbi je prilagođavanje života Bogu. Ako se odlučiš prilagoditi, biti ćeš poslušan. Iz tvoje poslušnosti proizići će djelovanje, a moraš biti spreman i platiti cijenu svoje prilagodbe.
Prilagođavanje često mora obuhvatiti sva životna područja: okolnosti u kojima živimo (posao, dom, financije...); međuljudske odnose (obitelj, prijatelje, poslovne suradnike...) razmišljanja (predrasude, postupke, skrivene sposobnosti...); obveze (prema obitelji, crkvi, poslu, tradiciji...); djelovanju (kako moliti, davati, služiti...); stavovima (prema Bogu, njegovim nakanama, putovima, tvojem odnosu s Njim...) BOG ZAHTIJEVA POTPUNO PREDANJE! ON NAS POZIVA DA SVOJE ŽIVOTE PRILAGODIMO NJEGOVU NAUMU SPASENJA!