Olimpijski pobjednik Novo!
0 preuzimanja
1968. godine na Specijalnoj lakoatletskoj olimpijadi sudjelovao je Kim Peek, momak s teškim oštećenjem mozga, koji se natjecao u utrci na pedeset metara.
Kim se natjecao s još dvoje uzetih atletičara. Oni su bili u kolicima, jedino je Kim trčao. Pištolj se oglasio i Kim je brzo potrčao ispred ono dvoje.
Imao je dvadeset metara prednosti. Nadomak cilju, okrenuo se da vidi kako drugi napreduju.
Djevojka je okrenula svoja kolica pa je zapela uz zid. Drugi je momak gurao svoja kolica unatrag. Kim je stao, vratio se i odgurao djevojku kroz cilj.
Utrku je dobio momak koji je išao unatrag. Djevojka je bila druga. Kim je izgubio.
Ili nije?
Gledatelji su se digli na noge i pljeskali Kimu. Nisu mislili da je izgubio.
Dan Clark
| Pregleda: | 1693 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com
Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“.