Moć magije Novo!
0 preuzimanja
Jedan mladić za kojega se pričalo da se bavi magijom sjedio je u sveučilišnoj knjižnici s prijateljima i razgovarao o svemu i svačemu. Jedan od studenata za stolom htio je iskušati njegove magijske vještine pa ga upita: „Možeš li podignuti ovu knjigu sa stola?“ Ovaj odgovori "naravno", pruži ruku i podigne knjigu sa stola. "Ali ne tako, to je uobičajeno. Možeš li je podignuti magijom?" „Mogu“, reče mladić i zamoli prijatelja koji je sjedeo pored njega da podigne knjigu. "Ali to nije magija!" "Kako nije? Knjiga je bila na stolu, a sada više nije."
"Dobro, ali možeš li podići knjigu sa stola a da je nitko ne dotakne?" "Mogu," reče mladić i lupi nogom po stolu odozdo i knjiga na trenutak odskoči u vis. "Dobro, je li ti to mene zezaš?" "Ne, zašto?" "To nije magija! Možeš li podići knjigu sa stola koristeći neku magijsku tehniku?“
Mladić i ovaj put reče "mogu". Zatvori oči i skoncentrira se. Nakon samo nekoliko minuta, u sobu uđe student koji je posudio knjigu kolegi za stolom, reče "aha, tu je dakle", uzme knjigu i izađe iz sobe.
| Pregleda: | 2337 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Imao otac sedam sinova, sedam svađalica. Svađajući se zanemariše sav kućni posao i sve im pođe naopako.
Bilo je sebičnih i zlobnih susjeda koji su se radovali njihovom svađanju i njihovu neslogu okretali su u svoju korist.