Postoji li život poslije rođenja? Novo!
0 preuzimanja
Postoji li život poslije rođenja? (razgovor blizanaca u majčinoj utrobi)
- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripravimo na život poslije rođenja. - To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? - Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. - To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života. - Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada. - Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. - Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas. - Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila? - Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali. - Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. - Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.
| Pregleda: | 1754 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i rascvalo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se pored zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili pak svirati frulu.
- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi. - Nisam li bogat? - mislio je on sam. Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori. - Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece? Bog samo reče: - Uđi! U velikoj je kući pjevao zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!
Drugi čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da sve to prihvate. - Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamen ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu i oči bile potpuno zaposlene. Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori. - Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek. - Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata! Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi: - Što ću ja ovdje, zapravo? - Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo. U velikoj kući pjevao je zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA! Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu. Ne shvaća je ni danas.
Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog čovjeka kako se moli.