Šuma viđena od vuka Novo!
0 preuzimanja
Šuma je bila moja kuća. Tamo sam živio i brinuo se za nju. Nastojao sam je držati čistu i urednu. Jednog lijepog sunčanog dana, dok sam čistio smeće po njoj, začuh korake. Skočio sam u isti mah i sakrio se iza stabla, i tada ugledah jednu malu djevojčicu koja je dolazila puteljkom i nosila u ruci neki zavežljaj. Odmah sam se zabrinuo za nju jer je bila smiješno obučena, sva u crveno, sa ćelavom glavom kao da se nije dala prepoznati. Naravno da sam se zaustavio da kontrolim tko je. Zapitao sam je tko je i kamo ide. Odgovorila mi je: u kuću svoje bake i da joj nosi ručak. Izgledala mi je jako poštena osoba, ali bila je u mojoj šumi i onako čudno obučena. Tada odlučih da je naučim kako je opasno prolaziti kroz šumu bez najave i još onako čudno obučena. Pustio sam je da ode svojim putem, ali sam otrčao ispred nje u bakinu kuću. Kad sam ugledao onu simpatičnu baku, objasnio sam joj o čemu se radi i ona se složila s tim da unučici treba jedna dobra lekcija. Složila se da izađe iz kuće sve dok je ne bude zvala, ali u biti je ostala ispod kreveta.
Kad je došla djevojčica pozvao sam je u spavaću sobu, dok sam ja ležao u krevetu preobučen u baku. Djevojčica, obučena u crveno i bijelo, uđe i promrmlja nešto ne baš simpatično o mojim ušima. Pošto sam time bio povrijeđen rekoh joj da su mi uši tako velike da je bolje čujem. Želio sam biti pažljiv na ono što ona govoraše, ali ona je odmah komentirala nešto o mojim raširenim očima. Možete samo zamisliti što sam počeo osijećati prema onoj tako dražesnoj ali tako antipatičnoj djevojčici. I budući da sam shvatio da je prema meni već zauzet jasan stav i da moram podmetnuti i drugi obraz, rekao sam joj da mi velike oči pomažu da je bolje vidim. Pošto mi se nastavila i dalje rugati zaista me ranila duboko. U biti imam problema s velikim zubima. Znam da sam se morao kontrolirati, ali ipak sam skočio sa kreveta i zarežao sam da mi zubi služe da bih je lakše pojeo. Sada, budimo iskreni, ne bi ni jedan vuk pojeo djevojčicu, ali ona luda je počela trčati po kući i vikati dok sam je pokušavao umiriti. Skinuo sam sa sebe bakinu odjeću, ali bilo je još gore. Iznenada se otvoriše vrata i pojavi se lovac sa puškom u ruci. Našao sam se u sosu. Ugledah jedan prozor otvoren i kroz njega sam izletio. Baka nije nikada ispričala moju stranu priče. Kratko iza toga je počeo kružiti glas da sam ja zločest i antipatičan i svi su me počeli izbjegavati. Nikada nisam saznao ništa više o djevojčici sa onom smiješnom kapicom, ali znam jedino to da od onog događaja nisam više sretno živio.
Lief Fearn
| Pregleda: | 2918 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)
Imao otac sedam sinova, sedam svađalica. Svađajući se zanemariše sav kućni posao i sve im pođe naopako.
Bilo je sebičnih i zlobnih susjeda koji su se radovali njihovom svađanju i njihovu neslogu okretali su u svoju korist.