da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
- Oči su ti sjajne poput zvijezda - reče Luciji umjesto pozdrava.
Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.
- Mnogo toga moram obaviti - reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!
Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.
A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.
Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.
Osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.
- Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja - reče. - S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i... - zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: - Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?
- Kod onih kojima pripada - mirno odgovori Lucija.
- Što si rekla?
- To što si čuo! - odsiječe Lucija. - Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.
- Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? - bješnjeo je zaručnik. - To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!
Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.
Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo, zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.
- Kukavico! - zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže ruku s bodežom.
- Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde - prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.
- Bijedniče! - vrisnuše sad svi vojnici. - Zar se bojiš suknje?
Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.
... ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? - pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.
- Ne bojim se - šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.
Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.
Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu.
Zanimljivosti
Motiv 7 krava iz knjige Postanka pojavljuje se u 148. izreci Knjige mrtvih a odnosi se na hranu i budućnost.
Humor
Mama, učiteljica je pitala imam li mlađeg brata ili sestru. – I što je rekla kad si kazao da si jedinac? – Rekla je: HVALA BOGU!
Poslovice
Djeca dobivaju udarce koji pripadaju roditeljima. (Talijanska)