Đavao i ravnodušnost Novo!
0 preuzimanja
Jednom je đavao odlučio prodati sve alate iz svog arsenala i stoga ih je uredno posložio da ih svi vide. Kolekcija je bila impresivna: blistavi bodež Zavisti, pila Gnjeva, kliješta Pohlepe, otrovne strijele Pohote i Požude. Bilo je tu alata Straha, Gordosti i Mržnje, i na svima se nalazilo papirić s nazivom i cijena.
Odvojen od svih ostalih alata nalazio se mali i naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv RAVNODUŠNOST.
A cijena ovog alata bila je veća od svih ostalih zajedno.
Neki prolaznik upitao je đavla zbog čega tako skupo cijeni taj čudni klin.
- Cijenim ga više od svega – odgovorio je đavao. – Jer je to jedini instrument u mom
arsenalu, na koji se mogu osloniti kad svi ostali zakažu. Ako mi uspije zabiti ovaj klin u čovjekovu glavu on mi otvara vrata za sve ostale instrumente.
| Pregleda: | 2682 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Najstarija štampana božićna čestitka, koja je ušla u "masovnu" proizvodnju proizvedena je 1843. godine u Engleskoj. Čestitka tiskana u tisuću primjeraka izazvala je i malu buku oko činjenice da se na njoj vidi kako dijete pije vino iz čaše. Engleski slikar John Calcott Horsley (1808.-1882.) izradio je tu čestitku za svog prijatelja Henry Colea.
[caption id="attachment_26927" align="aligncenter" width="475"]
Prvu serijsku čestitku nacrtao je John Calcott Horsley[/caption]
Cole je želio karticu koja bi bila spremna za slanje jer nije imao vremena za pisanje desetaka čestitki rodbini i znancima.Kartica potječe iz vremena kada tiskanje u boji još nije bilo razvijeno, pa je ručno bojana. Podijeljena je na tri dijela. U centralnom dijelu vidimo obitelj koja pije vino i slavi, a sa strane vidimo prizore milostinje - davanja hrane i odjeće siromašnima. Tekst na čestitci je "A Merry Christmas and a Happy New Year to You" ili na hrvatskom jeziku "Čestit Božić i sretna Nova godina".
Cole, inače pisac božićnih knjiga, štampao je previše čestitki za svoje potrebe, pa je suvišne prodao.
Komercijalno štampanje i prodavanje čestitki krenulo je tek od 1860-ih godina kada je nova tehnika štampanja u boji snizila troškove. Od tada se slanje štampanih čestitki proširilo Engleskom, a zatim i ostatkom svijeta.
Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)