Dobrota koja se ne vidi - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
U San Franciscu postoji pet mostova na kojima se naplaćuje mostarina. Jednom vozaču je palo na pamet napraviti nešto neuobičajeno: kad je plaćao svoju mostarinu, platio je mostarinu i vozaču iza sebe. Kad je taj drugi došao platiti svoju mostarinu, službenik mu je rekao: “Vašu je mostarinu platio vozač ispred vas”! - “Ali, kako ja njega uopće ne poznajem”? Nije važno. Ali, ako želite nešto dobra učiniti, i vi platite mostarinu vozaču iza vas! Vozač je to učinio. Sljedeći je ponovio isto. Toga je dana dobrota u San Francisku uživala kao možda nikada do tada. Možda i ti imaš mogućnost u tajnosti učiniti neko dobro djelo. Prepoznaj dobro u drugima i znaj ga pohvaliti kako bi se ono moglo razvijati do u nedogled. Zar to nije smisao života? autor nepoznat
| Pregleda: | 1828 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Akhilesh Kumar je čovjek koji radi u marketingu jedne tvrtke sa sjedištem u Dubaiju. Kad je zadnji put išao poslom u Indiju, napravio je nešto što je ostavilo dubok trag u njegovom srcu i srcima gladne djece koju je tamo zatekao.
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.