Štap Novo!
0 preuzimanja
Za mojim vratima visi čitav niz štapova.
Oni me podsjećaju na razne zgode iz mog života. Ali posebnu pažnju zaslužuje samo jedan, i to onaj s kožnatim navlakom. No da mi pripovijedam kako sam došao do njega. Slučaj nije za mene ni malo pohvalan!
Jedne ciče zimske večeri, za najveće snježne vijavice i oluje, pokuca netko snažno na moja vrata. Bilo je već kasno. Kod mene nad dovratnikom vani gori jaka žarulja da mi mrak ne sjeda izravno na prozore. Pođem da otvorim kasnome gostu, sve preko volje. Čim sam otvorio vrata istrgnu mi oluja snažno kvaku iz ruku, a snijeg navali u predsoblje. Na stubama ugledah Jozu, starog prosjaka i pijanicu. Dođe on često. Pokuca čvrsto, svjestan da bar na to ima pravo, i pruži ruku da mu nešto udijelim. Uvijek tako, bez ijedne riječi pozdrava i zahvale. Samo me prodorno motori svojim kristalnim očima. A ja bih uvijek nešto dao: ili skrajak salame, ili komad kruha i nešto novca, već koliko se našlo u džepu od hlača.
Imao prosjak na leđima i krasan štap, a o njemu obješenu u prosjačku torbu.
Ovaj put me posebno smetala njegova ćela, koji je doslovce prekrio snijeg i led. Uzeh s vješalice svoju novu vunenu kapu, i dok je još malo zastao snažnom mu je navučem na glavu, sve preko ušiju. Blaženo se osmjehnu i krene natrag u tamu, studen i zimu… Motrio sam ga sažalno kako odlazi, a mozgom mi hitro prostruji misao: u ovo nevrijeme ne tjera se ni psa od kuće! Na dnu zgrade imaš sobičak, topao, spreman za gosta ako naiđe. Tu je prazan krevet, stol i stolica. Nađe se tu uvijek i po komad suhog mesa, u prozoru hladno pivo, a u kuhinji nešto tople juhe.
„Povedi jadnika tamo i zakloni ga od zime za ovu noć“, govori mi snažno glas u mojoj nutrini! Ali, jao mojoj čistoj kući domaćici! Prosjak je pun prnja, ušiju i druge gamadi. Sve će zamazati i zasmrdjeti. A tko će to sutra čistiti? Eto opet vike i kuke na mene. Ne, ne! To ne ide! Nikako! I ja zatvorih vrata. No srce me korilo i savjest mi je prigovarala dugo u noć.
Sljedećeg dana dođe do mene grobari i ponudi mi da uzmem jedan krasno izrađen štap. Majstorski posao od crnog oraha. Na vrhu mu izrezbarena glava s bradom i brkovima, a i ostali čvorovi na tom štapu nosili su svaki po izrezbareno lice što zja otvoreni usta, kao da sva usta nešto snažno dovikuju čovjeku.
- Biste li vi to kupili? - upita grobar.
- A odakle ti to?
- Odakle!? Danas moram ukopati prosjaka Jozu. Badava iskopati grob u ovoj smrznutoj ilovači i ukopati jadnika. Tko će mi što platiti kad on ništa nema osim ovoga štapa?
- Što? Umro Jozo? Kad?
- Noćas. Zapravo i nije umro, nego se smrznuo!
Smjesta se sjetih svoje tople sobice i našeg sinoćnjeg susreta. I bude mi veoma nelagodno pri duši. Kupio sam štap i bogato ga preplatio. Grobaru su radosno zasjale oči. A ja mu rekoh: - Evo ti mjesto plaće... Stavi mu i križ, veliki, hrastov… I napiši ime!... Ukopaj ga krśćanski!
Ovdje moram još nešto dodati. Ne da nekoga kudim ili sudim. Rekoh tek sebi otvoreno: - Eto vidiš, kako ti je često u životu. Zlo koje počinimo možemo okajati i ispovjediti. Ali dobro koje smo propustili učiniti Kristu u svome bližnjemu ne vraća se i ne popravlja više nikada!
Karl Heinrich Waggerl (prijevod fra Ivan Marija H.) iz MAK-a, prosinac 1975.
| Pregleda: | 1951 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Priča o jednom mačevaocu (i o učenju općenito)
Mačevaoca Matajuro Jagjua poslao je otac k učitelju Bonzou.
“Ako vrijedno radim, koliko će mi biti potrebno da postanem učitelj?” - upitao je Matajuro.
“Deset godina”, rekao je Bonzo.
“Ako radim napornije”, pitao je učenik, “koliko će mi onda biti potrebno?”
Bonzo je procijenio: “Oko trideset godina.”
“Kako sad to? Prvo kažete deset, a sada trideset godina. Izdržat ću bilo kakav napor da u najkraćem vremenu ovladam ovom vještinom.”
“E”, rekao je Bonzo, “u tom slučaju bit će potrebno da sa mnom ostaneš pedeset godina. Netko tko se toliko žuri doći do rezultata rijetko brzo uči.”
autor nepoznat
(Da budem mirotvorac)
Daj mi, Bože,
- da ne budem neprijatelj ni jednoga čovjeka, ali da budem prijatelj svega što je trajno i vječno; - da nikada ne smišljam zlo portiv ikoga, a ako meni tko što loše smišlja, neka budem pošteđen, a da ne povrijedim onoga koji mi je htio nauditi; - da samo dobro ljubim, i tražim i postižem; - da svim ljudima želim sreću i nikomu ne zavidim; - da nikada ne čekam da drugi budu ukoreni zbog zla koje sam ja rekao ili učinio, nego da sebe korim dok se ne popravim; - da nikada ne postignem pobjedu koja bi boljela mene ili moje protivnike; - da pomirim prijatelje koji se srde; - da svom snagom pružim pomoć svima koji je trebaju; - da poštujem samoga sebe; - da krotim u sebi sve što bi moglo izazavati ljutnju; -da nikad ne govorim kako je netko zao ili je zlo učinio, nego da tražim dobre ljude i slijedim njihove stope.
(drevna Euzebijeva molitva - I. stoljeće)