Pamtit ću ovaj život Novo!
0 preuzimanja
Pamtit ću ovaj život kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.
Pamtit ću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom...
Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima – po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti, po blizinama i čežnjama... po suhom lišću i tolikim dobrim darovima prirode...po tragovima iz kojih sam se u svako doba, ili barem gotovo u svako, mogla prepoznati zakriljena ljudskom i Božjom brižnošću...po tome što sam s jednakom ljubavlju bila darivana i lišenošću i obiljem, i vedrinom i trpljenjem...
Pamtit ću ovaj život po mnogim ljudima... po onima s kojima se nisam morala gledati u oči, jer smo zajedno gledali u istom smjeru... po onima koji su bili kao u svjetlu koje putuje kroz noć i na svom putu pali ugasle zvijezde...po onima koji su mi pomogli da spoznam kako jedino penjući se na brdo, usprkos svim mukama koje doživljavam, mogu okusiti djelić neba... po ljudima koji su mi bili darovani, dotaknuli me svojom prisutnošću, a nakon kojih više nisam bila ista...
Pamtit ću ovaj život po T E B I ... i zato ti H V A L A . . .
autor nepoznat
| Pregleda: | 1517 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Rabin je promatrao djecu koja su na obali zidala kulu od pijeska.
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”