Srce - priča o optimizmu Novo!

U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.

Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.

Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.

Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?

Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"

Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.

Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.

Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.

A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.

O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.

To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.

Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.

nepoznati autor

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).

Ipak, ako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, hinduse, Židove i budiste, količina posla na Božić se smanjuje na 15%, odnosno 378 milijuna djece (prema uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3,5 djece po kućanstvu, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakom danom kućanstvu postoji barem jedno dobro dijete.

Djed na Božić ima na raspolaganju dan koji traje oko 31 sat, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji te ako pretpostavimo da putuje s istoka na zapad (to se čini logičnim) dobivamo rezultat da posjeti 967,7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar kršćanski dom s dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinku (1/1000) sekunde da zaustavi saonice, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u saonice i dođe do druge kuće.

Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna zaustavljanja jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o otprilike 1,24 km razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120,8 milijuna km, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo/piće. Iz navedenog proizlazi da je brzina Božićnjakovih saonica oko 1080 km/s (3200 puta veća od brzine zvuka). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 km/s (162000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km/h odnosno 0,0066 km/s.

Teret saonica je također jedna vrlo zanimljiva stvar. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jednu kutiju Lego kockica srednje veličine (860 grama). Tada je ukupna težina tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500000 tona. Na tlu normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360000 letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54000 tona, odnosno za 7 puta mase "Kraljice Elizabete" (broda, ne vladarice).

Oko 600000 tona, putujući brzinom od 1080 km/s, stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovo ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena bi sagorio s oko 14,3 kvintilijarde đula.

Ukratko, taj bi se par, čim bi krenuo, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji izlažući vatri jelene iza njih te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360000 jelena izgorjelo za oko 4,26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.

Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije s 0 km/s na 1080 km/s u tisućinki sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17,5 tisuća puta maloga g (gravitacija), tj. 175000 m/s2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za zadnji dio svojih saonica s 1984906,9 N (newtona) sile, i to bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičasto-crvenkastu tekućinu.

Iz ovog se, relativno trivijalnog, dokaza jasno vidi da Djed Božićnjak ne postoji!

(jednom davno pronađeno negdje na internetu)