Tri pitanja - priča o postojanju Boga Novo!
0 preuzimanja
Neki mladić postavio čovjeku vjerniku tri pitanja: 
1. Postoji li Bog? Ako postoji, pokaži mi ga.
2. Što je sudbina?
3. Zašto je đavao u paklu? Njemu koji je je i sam satkan od zloće, patnje i očaja pakao neće nimalo naškoditi.
Čovjek na to snažno ošamari mladića po licu. Mladić osjetivši bol upita: zašto ste se naljutili na mene? Nisam ljut. Šamar je moj odgovor na tvoja pitanja. - Reci mi kako se osjećaš nakon što sam te ošamario? - Osjećam bol. - Vjeruješ li da bol postoji? - Da. - Pokaži mi oblik bola! - Ne mogu. To je moj odgovor na prvo pitanje. Božju prisutnost osjećamo iako ga ne vidimo. - Jesi li sinoć sanjao da ću te ošamariti? - Ne. - Jesi li ikad pomislio da ćeš danas od mene dobiti šamar? - Ne. To je sudbina. Moj odgovor na drugo pitanje. - Od čega je stvorena moja ruka kojom sam te ošamario? - Od mesa. - A tvoje lice, od čega je ono? - Od mesa. - Što osjećaš nakon što sam te ošamario? - Bol. To je moj odgovor na treće pitanje. Iako su i đavao i pakao satkani od zloće, patnje i očaja, Pakao je i za đavla vrlo Bolno mjesto.
autor nepoznat
| Pregleda: | 3280 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 25. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Šuma je bila moja kuća. Tamo sam živio i brinuo se za nju. Nastojao sam je držati čistu i urednu. Jednog lijepog sunčanog dana, dok sam čistio smeće po njoj, začuh korake.