Pobijediti strah, stres i samog sebe - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Dogodilo se to u jednom restoranu. Žohar je iznenada pao na njeno rame. Počela je vrištati i skakati i pokušavala objema rukama maknuti kukca. Cijeli restoran se okrenuo prema njoj.
Žena je napokon u mahnitom mahanju rukama uspjela potjerati kukca, ali on se našao na košulji druge žene koja je sjedila do nje. Sad je bio njen red da nastavi dramu. Histerično je vrištala i mahala rukama.
Konobar je pohitao za njihov stol da vidi što se događa. Čemu tolika vika i strka.
U jednom je trenutku žohar prešao na konobara. Ovaj je nekoliko trenutaka stajao i mirno ga promatra, a onda ga je uzeo i iznio van.
Pio sam kavu i promatrao cijeli događaj. Počeo sam se pitati je li žohar kriv za njihovo ponašanje? Ako je, zašto konobar nije uznemiren? Zašto je reagirao bez imalo histerije i visoke dramaturgije. Dakle, nije problem bio u žoharu, nego u nesposobnosti žena da ostanu pribrane u njegovoj blizini. Iz ovog događaja sam shvatio da nije vika moga oca ili nadređenoga ono što me uznemiri, već moja nesposobnost da se nosim sa uznemirenošću koju izaziva njihova vika. Nije zastoj u prometu ono što me uznemiri, već moja reakcija na zastoj u prometu. Puno više nego sam problem, moja reakcija na njega je ono što me povrijedi.
autor nepoznat
| Pregleda: | 2154 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 25. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh: - Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam. - Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba. - Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo. - Kao na primjer - upita On. - Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da… - Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena. Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze. Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti "Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti." Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta. U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača. Upravo tada sam čula da me netko zove. - Gospodine, jesi li to Ti? - Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o… Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga: - Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati. Gospodin me prekide u mom ludom govoru: - Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja. Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh: - Gospodine, pošalji me, ići ću!
(izvor nepoznat)
Tridesetogodišnji Talijan pripovijeda: Sestra i ja stanujemo u istom dijelu grada, a ipak se vidimo tako rijetko. Majka u pismima postavlja uvijek isto pitanje: Kad si posljednji put vidio sestru?